Kako sve to postigneš, Nina?

U nedavnom razgovoru sa jednim prijateljem kažem mu kako mi u život uvijek dolazi isključivo ono na šta se ja fokusiram. Bilo da su to ljudi koji se bave onim za šta se ja tada interesujem, ili informacije o stvarima koje me zanimaju, predmeti koji su mi potrebni pa ih ja zamislim i tako ih manifestiram - sve mi dođe. "Jeste", kaže on, "fokus zaista privlači. Moj se život potpuno promjenio od kako pazim na svoje misli, riječi, pažnju i energiju."

Dobra Vibra - Snovi se ostvaruju!

"A kako ti to uspijevaš?", pita me drugarica. "Kako sve to postigneš, Nina? Odakle ti snaga i vrijeme za sve te projekte, sastanke, pisanje, putovanja, obuke, i na to sve studiraš i dobro ti ide? Kao da nisi sa ove planete!"

U namjeri da odgovorim na ovo pitanje, sa vama sada dijelim neke od tehnika koje svakodnevno koristim. Ovo nije recept, već uvid u iskustvo nekoga ko se osjeća uspješno. Ove metode mi pomažu da ostanem u šinama sreće i zadovoljstva, ali i da zadržim dovoljno energije, volje i motivacije da koračam još dalje kroz paralelne svjetove.

Napomenuću vas, ako vam neke od ovih ideja zvuče utopistički, nelogično i nerealno, u redu je. Ni meni nije bilo jasno zašto bi neko provodio 5 sati dnevno meditirajući ili šetao sam satima dok ne dobije upalu mišića. Svi nosimo različite životne cipele i naočale kroz koje posmatramo svijet. Ono što radi za mene ne mora da radi za vas.

Maštaj!

- Upitaj se šta stvarno želiš. I kad dođeš do odgovora, ma kakav on bio, prihvati ga. To si trenutno ti, a već u narednoj sekundi imaš priliku da budeš i poželiš nešto drugo.

Na primjer, jedan veliki kontrast u mom životu dogodio se kada sam odlučila da odbijem ponudu za posao u Kanadi i kupim avio-kartu za Zagreb, jednosmjernu. Od Nikoline koja je emigrirala u Kanadu, završila koledž, zaposlila se i počela da gradi svoj život u Torontu, do Nikoline koja nastavlja studij psihologije u Banjaluci, prošlo je - nekoliko sekundi. Moj ego, koji nije želio sebi da "prizna poraz" i odustane od ideje života u Torontu, pao je u drugi plan kada sam mu rekla "U redu je, ti si to namjerio prije dvije godine, ali ja sam porasla. Saznala sam nove stvari o sebi i svijetu, i sada je vrijeme da ponovo preslušam svoje želje, osjećaje i intuiciju." Nisam mu dala na važnosti prepirući se sa njim ili tražeći opravdanja za svoje nove ideje. Slušala sam svoje srce.

Biće onako kako odabereš. 

- Ne pomišljaj i ne govori sebi ono što ne bi govorila drugima. Voli sebe. 

Od djetinjstva sam u sebi nosila veliku težnju ka perfekcionizmu. Moje ambicije baka je karakterisala kao "bolesne", često mi govoreći da treba da si dam oduška. Često bih svoje uspjehe zanemarivala koncentrišući se na one male dijelove koji su mogli da budu bolji. Fokusirala sam se na prošlost. Moj um si je tada uzimao za pravo da me najstrožije kritikuje i tjera da se "popravim", da budem još bolja, najbolja - prema kriterijumima koji su idealistički. Kritike sam, pored mnogobrojnijih pohvala, teško prihvatala, jer su u meni budile osjećanje nedovoljnog - nedovoljno dobre, sposobne, motivisane, organizovane, odgovorne itd. Onda sam shvatila: vjerovatno nikad nekome drugom ne bih rekla da je tako nedovoljan. Upravo suprotno, drugima bih isticala njihove snage i vrline. Zašto sam onda sebe opteretila prošlošću i fokusom na "greške", ako su one u stvari prilika da napredujem i unaprijedim svoje vještime? Promijeni gledište, Nikolina.

Život daje ti krila!

-  Budi drugima ono što želiš da i oni budu tebi. Budi primjer, budi izvor ljubavi, budi sunce i zagrljaj u moru apatije, oblaka i sivila, a tada će i ostalima svanuti.

Danas sam naučila još jednu lekciju. Razmišljala sam o svom partneru; neću reći budućem, jer taj je za mene već sadašnji. Pitala sam se šta je to za mene partnerska ljubav. Kakav je to odnos? Zamišlja sam znakove pažnje, zagrljaje, osmijehe, trenutke obožavanja, poruke, pozive, sreću i podršku - sve to upućeno meni. Drugim riječima, ljubav sam zamislila kao primanje i uzimanje dobrog.

A je li? Nikolina, kako ti to očekuješ da privučeš nekoga ko će da ti daje energiju, ako se ti fokusiraš samo na uzimanje? Vidite li apsurd u mom prijašnjem očekivanju?

Prema prijateljima i članovima porodice ponašam se onako kako želim da se oni ponašaju prema meni. Sjajno nam ide, zaista! Nikad nismo imali zdravije i ispunjenije odnose. Bravo mi! Sada je došao trenutak da to počnem da primjenjujem i na one koje još "nisam upoznala".

Svemir je tvoj najveći saradnik.

- Vjeruj.

Vjerujte da vam u život dolazi samo ono što je najbolje za vas. Ono u šta vjerujete i što poželite će se i ostvariti. Svako jutro meditiram i radim jogu i vjerujem da je moje tijelo prirodno zdravo i inteligentno. I jeste! Vjerujem i afirmišem da mi uvijek dolazi onoliko novca, energije i podrške koliko mi je potrebno. I dolazi! Vjerujem da mogu da postignem sve što poželim, jer na tome radim i to afirmišem svaki dan. I postignem! Vjerujem da mogu da unaprijedim one svoje vještne na koje se usredsredim i kojima se bavim. I unaprjeđujem! Vjerujem da volim i da sam voljena, i da je bezuslovna, beskrajna ljubav posvuda, oko mene i u meni. I jeste! Vjerujem da je za sreću potrebno malo, i da u svakom trenutku mogu biti u Vortex-u, u blagostanju i u miru. U njima sam!

***

Tako život kod mene, nikad bolje. Nadam se da sam vas ovim riječima motivisala i podstaknula da razmislite o svojim navikama i uvjerenjima. I nadam se da vam ta uvjerenja služe. Niko se nije naučen rodio, ali svi smo blagoslovljeni da možemo dalje da učimo i napredujemo. Iskoristimo to!

Šaljem vam zagrljaje!

Situacija, ne problem!

"Nikolina, imaš tu jedan problem...", reče ona.
"Stani, stani! Nema problema, može samo da bude situacija", kažem ja.

Grohotom se nasmija i onda reče: "Kako me lijepo ispravi! Pa zaista, ti si nešto posebno..."

Situacija koju mi je opisala odnosila se na to da ništa u životu ne puštam da prođe pored mene. Govorila sam joj o seminaru na koji sam se prijavila, a koji se poklapa sa januarskim ispitnim rokom. Aplikaciju sam poslala jer želim da mi Svemir da zeleno svjetlo za izlazak na drugi, februarski rok. Kaže ona da nikad tako ne bi postupila; prvo bi rješavala ispite, a seminari bi mogli i da sačekaju.

Nađi vremena. 

Svakog od nas u životu obilaze poštari. Sve informacije, situacije, događaji i osjećaji dolaze nam sa razlogom, kao i pisma ili e-mailovi. Na nama je da ih primjetimo, prepoznamo kao bitne i na njih odreagujemo. Ako dozvolimo da prođu pored nas, a ne kroz nas, propustili smo poštu za taj dan; poruka odlazi u spam.

Godinama već radim na izoštravanju svojih čula i štimanju svojih frekvencija tako da prepoznam ove poštare kada naiđu. Ako pođemo od toga da se sve dešava sa razlogom, kako onda išta možemo da nazovemo problemom? Problematičnom situacijom možda i da, ali i nju volim da preimenujem u "izazov". Svaka "prepreka" je prilika da učimo, napredujemo i rastemo.

Ljudi smo pa imamo običaj da se pravimo pametni. Mi smo ti koji znaju šta hoće, kako treba, ko treba, kome i sa kim. Kada se desi da Svemir sprovede drugačije planove, mi patimo. Ego nas ne pušta da priznamo sebi koliko smo mali. Um se bori mehanizmima odbrane kako bi istrajao u svojoj iluziji centra svijeta. Onda se desi zemljotres, uragan ili poplava. Čovjek - makovo zrno, srećan jer je živa glava.

Zašto svaki dan nismo srećni ako je živa glava? Što smo tolike glavonje?

Sindrom Kanade i trka za uspjehom

- "Uspori, Nina."

Nekolicina meni dragih ljudi ovo mi je rekla u posljednjih desetak dana. Moj um odgovorio im je tipičnim mehanizmom zaštite mog ega.

- "Ništa ne brini. Dobro ja balansiram, bar sam se tome u onoj Kanadi naučila. Imam unutrašnji alarm koji se upali kada primjetim da radim previše. Tada si dam oduška i na neko vrijeme sve ostavim po strani. Bavim se onim što me odmara. Sada još imam porodicu i priajtelje uz sebe da mi u tome pomognu. Na to sve, svako jutro za sebe odvojim vrijeme da uradim jogu, izmeditiram i pomolim se. Gdje ću više..."

Jedan mi momak nedavno reče: "Pazi se. Od energije se gori, ali se i izgori." Đavlu malo bilo.

Večeras sebi govorim da usporim. Pregazila sam samu sebe. U glavi sam si postavila ciljeve koji u mojoj stvarnosti mogu biti realni. Nije nemoguće da u narednih nekoliko mjeseci počnem da radim, da taj posao bude ono što ja zaista volim; nije nemoguće ni da oko sebe imam ljude koje obožavam i tim koji mi je druga porodica; izvodivo je i da opet počnem da se bavim radom sa ljudima...

...na uštrb čega?

Da li da razvučem fakultet na još nekoliko godina? Ili da na izlet odem jedom u 3 mjeseca? Hoću li da nastavim sa planiranjem kafa po dva mjeseca unaprijed, ili da se viđam sa prijateljima tempirana i ograničena narednim sastankom? Želim li da mi bude mrsko kada me neko neplanski posjeti jer ja, za Boga, imam pametnija posla? Po kojoj mjeri udešavam svoj život: karijernoj ili ličnoj? Tražim li ravnotežu u iluziji zadovoljstva postignuća, ili u savršenom miru bivstvovanja? Gdje ja živim, u narednoj godini ili u danas? Primjećujem li uopšte trenutke kada srce želi da mi poraste od ljubavi iz okoline, ili ih proživljavam iznova svaki dan?

Svoja sam očekivanja postavila visoko. Istina je da mi ona omogućavaju da brzo rastem. Drugi su, opravdano, svoja očekivanja od mene podigli još više. Trčećim korakom srljam ka ispunjenju i jednih i drugih. U toj trci se umaram i saplićem. Moj život za mnom kaska.

Ovo nazivam sindrom Kanade. Ako bi trebalo da život tamo opišem jednom riječju, to bi bila trka. Stalno se žuri za nekim idealima, dostignućima i naprecima. Rijetko se stane i uoči kako je život u stvari krasan. Kanadski sistem mnoge tjera da rade po 14 sati dnevno - ako žele da "uspiju", naravno. A ko to tamo ne bi poželio?

U svojoj 21. godini, usporavam. Odričem se želje za preuranjenim "uspijehom" i dajem si sve vrijeme ovog svijeta da uživam. Ljestvicu očekivnja od same sebe spuštam kako ne bih izgorila. Pa neka mi cijeli svijet kaže kako sporetam, ne valjam i ne trudim se dovoljno; tada ću pogledati nazad.

Nikolina, odmori se. Daleko si dogurala. Svaki sljedeći korak ti je rizičan jer marširaš ispred svoga vremena. Polako, dijete. Budi malo i ono što zaista jesi - dijete. 

U potrazi za ljubavnicima (ili pohodu na vjetrenjače)

Odgojiše nas tako da (od)rastamo obmanuti potrebom da se vežemo. Sjedi tu, budi lijepa i čekaj da ti u život dogalopira bijeli konj sa savršenim princom. Budi jak, borben i muško da osvojiš najplodniju bosonogu princezu iz sela. Živi punim plućima da udahneš brak i izdahneš djecu, da budete odani i vrijedni, sagradite kuću i naučite djecu da rade to isto.

Pa dokle, ljudi?

Zar nastavljamo da žmirimo pred patnjom koju smo sebi prouzrokovali? Je li moguće da smo oguglali na praznine i bolove koji u nama vrište? Hoćemo li nastaviti u pohode na vjetrenjače koje odveć mnogima ne služe?

Vratimo se na početak. Šta mi to tražimo? Ljubav u nekome, nekoga u ljubavi, ili oboje? Kažu mi tako ljudi da im je potreban partner ili partnerica. Kažu, ne mogu oni sami; niko ih ne pokreće, ne inspiriše i ne poklanja im pažnju. Onda su usamljeni; kao propali slučaj se osjećaju. Misle da ne idu dobrim putem i da nisu dovoljni, jer zaboga, niko ih ne voli. Ni oni više nikome ne vjeruju. Ni seks nije kakav je bio. Dubioza.

Kod mene se desio preokret. Uspevši se na slojevitu planinu životnih iskustava, svoj svijet sada posmatram drugačije, sa visine.

- Šta ja to želim? - Mir. Zamišljam sebe u apsolutnoj ravnoteži. Sve što mi je potrebno dolazi mi na najbolji mogući način, u pravo vrijeme, baš onako kako treba.

- Kako da budem srećna sama? - U miru. Svi smo mi povezani i ništa nije slučajno. Ljudi oko nas su poštari; na nama je da pisma uzmemo, pročitamo i djelujemo. Ili ne djelujemo; prati srce. Osjeti kako ono kuca bez obzira na druge. Ja sam izvor, nepresušni potok topline i obožavanja života. Sa tog izvora pijemo svi.

- Zar sve ljude da volim? - Sve da voliš. Istinska ljubav ne pita za adresu. Ona se odašilje i putuje Svemirom, odakle je i potekla. Dolazi onima kojima treba da dođe. Suviše smo mali i mi i naši umovi da o tome odlučujemo, kao da tu sposobnost i imamo, pih. Zamislite da vam dođe baš ono što vam je potrebno!

- Zar ja da ništa ne radim, a samo će doći? - Dozvoli da dođe. Množi dijeljenjem. Pokloni da bi ti stigao poklon nazad.

- Kako sad to? - Vjeruj.

Imaj povjerenja i vjeruj.

Nismo mi stvoreni da glumimo princeze i princeve. Za nas nisu ni vjetrenjače ni mora. Tu smo da bismo postojali, razmjenjivali dobre vibre, rasli i uživali. Čvrsto u to vjerujem. U šta ti čvrsto vjeruješ? I kako te služi to uvjerenje?

Meni ovo moje donosi sve bolje i bolje rezultate. Nema pogrešaka. Sve je sa razlogom, dragi ljudi! Time se koncept greške opovrgava. Onda kada imamo izbore, ne biramo mi. Isplanirano je to negdje jer svaki put vodi ka onome gdje treba da vodi.

Ne tugujte. Ne čini nas ovo ništa manjima nego što smo bili u onoj zabludi da se svijet vrti oko nas. Šta više, porasli smo. Shvatimo već jednom, svi smo mi jedno. Ako porastem ja, poraste Svemir. Neki tamo Japanac ili Indijac što meditira  na planini osjeti kvantni skok moje duše, i hvala mu.

I kako sad da ja patim što liježem u krevet sama, ili što me danas niko nije poljubio? Ove fiktivne ideje uopšte nisu bitan faktor za onaj mir i izvor ljubavi u meni. To vam je kao da patim jer je Romeo završio tragično, jer je Bosna i Heregovina na Balkanu, jer je Amerika odabrala Trampa... Nigdje veze. Upitajmo se malo odakle nama ljubav.

Ljubav je iz mene. Ona nastaje iz svemirskog mira, čiji dio je u meni. Kada se dovoljno umirim, mogu čak da ga posmatram i osjećam. Čarobno je, zaista! Taj mir mi daje snagu i pojačava moje vjerovanje da treba da slijedim svoje instinkte i svoje srce. Zato ću te uvijek zagrliti kada osjetim da to tako treba. Zato te neću pitati da li me voliš, nego ću ti pružiti i pokazati voljenje. Daću ti radost jer ona pripada Svemiru i vraća se meni poduplana, uvijek.

Neću vezu, a ni obavezu. Odgovaram Bogu i sebi, a drugima vrata mog srca ostavljam otvorena ka unutra. Izvolite, ako se usudite. Onaj ko treba da dođe, taj dođe i ne pita. Toliko je duša oko nas! Neke su iz istih grupa i to se prepoznaje. Govorim o onim ljudima sa kojima nekako "kliknete", koji vam baš sjednu na prvu. To su vaše srodne duše. Osjećate li ih?

Valja mi zaključiti ovu priču. Nemam pompezan kraj ni bolju poruku od one: vjerujte.

Kako zračite tako ćete privući.
U šta vjerujete to će vam biti.

Ostavljam vas sa jednom starijom, simboličnom numerom. "U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja!"

Pjesma slobode

Izgubi se u dirkama klavira. Pusti crne da sustignu bijele. Dozvoli prstima da igraju valcer ljubavi. Pronađene. Izgubljene. Svepostojeće.
Pa se nasmij. Razvuci osmijeh.
Pokaži osjećaje u terci sevdaha. Pronađi dušu zagubljenu u lavirintu materijalizma.
Lavirint sa stijene, stijena sa planine,
planina sa oblaka, oblak sa Mjeseca,
Mjesec sa Sunca, Sunce sa zvijezde,
zvijezda iz galaksije, galaksija iz beskonačnosti.
Beskonačnost u sebi.
Sebe u beskonacnosti.
Otkrij. Usudi se. Digni glavu.

Pogledaj dalje, pa se ispravi.
Osvijesti pršljenove svoje kičme.
Dozvoli kostima da plešu onaj tango harmonije i ljubavi.
I voli.
Cijelim svojim bićem, postojanjem, sadašnjošću.
Voli ovdje i sada.
Voli uvijek.
Voli sebe i ne daj da ti drugačije narede.
Naredi ti njima.

Uredi ti sebi.
Sredi, redi, predi, kao mačka, predi.
Uživaj!
Odmotaj klupko voljenja i ne obaziri se kad ti kažu da si napravio nered.
Red je u neredu, ne u redanju.

Pogledaj se, pogledaj me, pa vidi.
Zagledaj se u oči.
Očima naslikaj život, jer život je duša u duši.
Oči u očima očiju onih koji gledaju da vide.

Budi sjajno, budi čudo, budi ptica u beskonačnosti zadovoljstva.
Ptica slobode, mačak užitka, duša voljenja.
Dođi sebi da dođes meni. U oblacima energije mi se obraduj.
Tebi se vraćam, dušo.

Hodaj po biserima na dnu mog postojanja.
Ne predaj se.
Idi u noć, i ne okreći se.
Tu sam ti, vjeruj.

Idi, istrazuj, zagolicaj uspomene iz djetinjstva.
Osvijetli tunele sakrivenih piramida.
Pronađi skriveno drago kamenje u prostorijama daleko od očiju svijeta.
Tamo si dobrodošao, tamo te čekam.
U neznanju i iluziji samospoznaje, po nekad mi pokažes prečice.

Hvala ti.
Sjedi tu sa nama.
Dodirni mi ruke i čuvaj me u kući onih koji se vole.

Nikolina Garača

Ko sam ja da si sudim?

Osvrnem se i porastem, okt. 2016.

Ostajemo ti i ja.

Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.

Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.

U meni si.

Lepršaš.

Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.

U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.

Svemiru, sakrij me!

Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.

Savršeni mir u iluziji nemira.

Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.

Stratosfera oko jezgra životnog doba.

Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.

Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.

Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.

Struja u okeanu podzemnih krugova raja.

Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.

Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.

Sivilo kroz naočale drugih.

Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.

Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača

Ubistvo Ega: Posljednji vapaji Uma

Dođe tako po neko veče bez planova, neki petak, subota ili nedjelja. Za nas koji gradske izlaske izbjegavamo, a živimo u gradu, ovo mogu biti večeri guštanja i preporoda. Kažem mogu, ako se fino isplaniraju. U suprotnom, huršlus; bitka, rat i apokalipsa vrebaju iz ćorsokaka egoističnog uma. U redu, objasniću se. 

Svaki napad je poziv u pomoć. U ovo ubrajam i napade mene na mene. Obračunaju se (obično neplanski) Mozgonja i Dušica. Od svih polja i tema kojima se mogu baviti, kao da me svaki put ubodu gdje sam najtanja. I jesam, jer da nisam to me ne bi tako uzdrmalo. Kreće diskusija...

- Vidiš, ništa nemaš planirano večeras. Nisi produktivna.
- Ali jesam, ovo je vrijeme za mene, za opuštanje i odmor.
- Hajde, hajde, odmaraj se, sama sa sobom.
- Ništa mi ne fali. Svako treba nekad da uspori i sebi da pruži malo oduška.
- Aha. Uspori, tako sama, neka drugi žive, izlaze i lumpuju. Ti kao nećeš da se družiš?
- Pa družim se, znaš, i sa sobom se nekad valja podružiti.
- Samac si usamljeni!
- Nisam usamljena.
- Samac, samac!
- Sami ćemo i umrijeti, pa šta?!
- Pa kako misliš biti srećna?
- Zar sreća da mi zavisi od drugih?
- Dok si se uznemirila, izgleda da zavisi.
- Nerviraš me, nisam produktivna kad si takav.
- Kolumbo, rekoh ti, nisi produktivna! I dalje nemaš plan...
- ...

Ćutanje. Nemir. Um me šupa. Napada me, ali shvatam - poziva me u pomoć! Vapi za spasenjem i vrišti ne bi li pridobio moju pažnju. Posmatram ove misli i shvatam kako sam vješta u tom posmatranju. Prije nekoliko godina sigurno bih se na njih primila i do sada preživjavala treću egzistenijalnu krizu u čašići etanola i dimu duvana. 

Neplanski tako sjedim i razmišljam o dragim ljudima. Ili su se oni rasuli po svijetu, ili sam ih ja u svome okupila. Možda sam se i ja rasula pa me oni skupljaju u ovo što jesam. Promatram i svoju samoću; duboko u sebi nazirem mir. Zaplahuje me iz daleka smirujuća, jaka vibracija. Odakle mi ovo, pitam se. Sama sam, mora da je iznutra. 

Pogled otkrića nove stvarnosti, okt. 2016.

Skupljam ljude kao zvijezde po nebu. Osjetim silu Nikolinine teže kada zagrlim one koje volim. Ljubav u meni raste nezaustavljivo. Čuda se dešavaju! Um pokušava da me pita zašto mi ne dođe neko ko će ostati. Zvuči li vam to poznato?

Svima nama koji sa lupom u ruci tragamo za nekim, zaustavimo se. Draga Nikolina, pa i ti si neko! Zar ne vidiš, a tako je očigledno, da si sebi i početak i kraj; da u tebi izvire i u tebe uvire vječna rijeka ljubavi; da primaš svemirski poklon prihvatanja sebe? Ti si Dušica, Duša dijete koja tek prohodava - to si ti!

Dragi moj Mozgonja, produktivnija nego ikad večeras se poklanjam sebi. Svako drugi bi mi bio suvišan, sve dok Dušica u meni ne poraste. I hvala ti, Mozgonja; ti me treniraš i učiš da vrednujem božanske darove samoće. 

Večeras ostajem kod kuće, u miru i ljubavi. Doće mi ono što treba da dođe. I vi ste pozvani. 

Kako sam ostvarila svoj san: Vision board - Pano vizije

Danas sa vama želim da podijelim jedan moćan alat o kome sam prvi put čula na predavanju iz Uvoda u Socijalni Rad na koledžu u Kanadi. Zove se Vision board, a u mom slobodonom prevodu pano vizije. Pokušala sam da o pronađem informacije o njemu na internetu na našim jezicima, ali nisam uspjela. Ako vi znate za neke resurse, slobodno mi pišite; uvijek želim da znam više.

Radi se o konceptu zasnovanom na zakonu privlačnosti. U najkraćim mogućim crtama, kako zračiš, tako privlačiš. Ukoliko ste od onih koji ne vjeruju pretjerano u slične zakone, podsjetiću vas na sve one "slučajnosti" kada ste o nekome razmišljali i nedugo nakon toga tu osobu sreli; ili onda kada ste nešto poželjeli i to je u vaš život "slučajno" došlo preko noći. Predlažem vam da razmislite o tim sinhronicitetima i probate ovu tehniku i sami - zabavna je, a ništa veliko ne možete da izgubite. Na kraju krajeva, potencijalni dobitak nam je svima neuporediv sa minimalnim ulaganjima koja su za ovo neophodana.

Moj prvi pano vizije, feb. 2015.

Ovo je primjer mog prvog panoa vizije kojeg sam napravila u sklopu tog predmeta na koledžu. Trebalo je da se fokusiramo na viziju sebe kao budućih socijalnih radnika te da namaštamo gdje se mi to vidimo. Da li u radu sa mladima, starijima, u domovima za djecu ili omladinu; da li da radimo sa imigrantima i izbjeglicama ili pak sa siromašnima; da li se specijalizujemo za rad sa osobama sa invaliditetom ili drugim poteškoćama u našem društvu... sve su nam opcije bile otvorene. Na nama je bilo da se preispitamo i osmislimo svoj idealan put.

Pano može da se pravi na više načina. Mi smo praktikovali da u sredinu hamera (ili improvizacije istog, napravljenog pomoću reciklirane kutije i nekoliko A4 papira) nalijepimo svoju sliku. Mama izvini što sam te morala isjeći, ali ovo je bila najljepša moja slika koju sam u tom trenutku imala.

Sada ću vam malo pojasniti ovu svoju viziju. Na sebe sam "kačila" razne uspijehe koje sam za sebe zamislila. Dozvolite sebi da budete kreativni! Koristite crteže, bojice, markere, čak i predmete ukoliko oni najbolje opisuju vas. Ovdje možete pogledati još primjera panoa drugih ljudi.

Ruka je za mene prestavljala ruku koju pružam svima kojima moja pomoć dobro dođe. Pisala sam "1st hand experience; this can change your life", predstavljajući svoju ideju da prvi put kada nekome pružim ruku, to i njima i meni znatno mijenja život. "No man is an island" je značilo da nam je svima potrebna podrška. Mladi su budućnost i slične izjave su odraz mojih uvjerenja.

U donjem desnom uglu stavila sam fokus na sebe; šta ja to želim u svom životu. Želim učenje, knjige, istraživanja, lampice nad glavom, da zarađujem za svoj život i da radim ono što zaista volim. To predstavljam ovom strelicom ka žutoj kući koja simbolizuje rad u centru za mlade. Put do te kuće je put onih koji su usamljeni, obeshrabreni, siromašni i povrijeđeni; to je put promjene.

Lijepo to izgleda, zar ne? E, još je ljepše kada se to tako i ostvari!

Na radnom mjestu (centar za mlade), maj 2016.

Dnevni boravak za čilanje u centru, maj 2016. 

Ubjedljivo jedna od najpopularnijih igrica u centru, maj 2016.

Mjesec dana po mom diplomiranju (do kojeg sam došla kao studentica generacije - sjetite se knjiga i lampica sa panoa), izborila sam se za posao u - centru za mlade! Ljudi, moj se san ostvario! Radila sam direktno sa ranjivom populacijom mladih kojima je bila potrebna podrška. Dream come true, rekli bi neki. I ja bih to rekla, samo malo drugačije: kako zračiš, tako privlačiš. 

Zračite, dragi ljudi, zračite ljubavlju i onime što želite da doživite u ovom životu.

Svemir neće omanuti. 

Kako i zašto me nije popustio povratnički entuzijazam

Prije malo više od mjesec dana preselila sam se nazad u Banjaluku. Svakodnevno srećem poznanike i poznanice na čija sam pitanja odveć navikla. "Kako je u Torontu? Do kad ostaješ ovdje? Aha, aha.. Pa što to? Baš si blesava. Znači vratila si nam se? I šta ćeš sad? Eh, da je meni otići..."

Džaba; džaba i nagrade, i stipendije, ponude za posao, astronomska plata, novo društvo, hobiji i interesi, kad u meni ne izazivaju strast. Ravnodušno ih gledam i sa zahvalnošću ostavljam nekome drugom. Osvajam svoj uspijeh i svoju sreću. Toliko je jednostavno da ću vam i podsmijeh oprostiti.

Nikad se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam smjela da dobijem za dvije godine u Kanadi. Porasla sam u mnogim aspektima sebe: lično, profesionalno, duhovno, društveno, a ponajviše djetinje. Živi sam dokaz da je Antić bio u pravu zapisavši "Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta."

Odrasla do djeteta, Banjaluka, okt. 2016

Djeca znaju šta im se sviđa, a šta ne. Ona otvoreno pokazuju osjećanja, namjere i težnje kako bi od okoline to sviđanje i dobila. Naivno šetaju svijetom poklanjajući bezrezervnu pažnju sadašnjem trenutku. Djeca znaju šta je za njih radost i sve što žele je da radost budu, ovdje i sad. Ne brine ih mnogo mogućnost bankrota ili propuštena prilika zarad nekog ranijeg izbora. Djeca vole cijelim srcem; šta je to drugo nego sreća?

Dok postajem sve više dijete, shvatam kako zbunjujem druge svojim godinama. I sebi nekad zazvučim nevjerovatno kad pomislim gdje sam sve bila i šta sam radila od '95. do danas. Ipak, vrijeme provedeno u Kanadi uvelike me je oblikovalo u ovo što jesam, a čudo sam (kažu neki dragulji oko mene).

Uzdignute glave izgovaram "Jesam, čudo sam", ali nastavljam "i svi smo mi čuda na svoje načine". Čudo u meni se probudilo onda kada sam osvijestila svoju misiju i strast. Put do toga je bio krivudav, ali i jedini ispravni. Vidite li kako se te dvije odrednice nadopunjuju? Nije moglo drugačije.

Preuzeto sa http://thevinylshack.com/images/T/1075.png

Bilo je neophodno da se sama preselim na drugu stranu Zemlje, radim po 3 posla dok studiram na engleskom i volontiram kako bih postigla sve što jesam. Moralo se desiti da putujem po 5 sati dnevno i da me kulturni šok slama i prelama u samoći studentskog sobička. Svemir je udesio da radim neplaćenu praksu po više od 8 sati dnevno noseći se sa zadacima stalnih uposlenica. Zaredalo se i onih emotivnih trenutaka: nostalgija, nedostajanje, neispunjena potreba za bliskošću i pokazivanjem afektivne vezanosti, čežnja za porodicom, maminom hranom, rješavanjem nesporazuma... Nije bilo moje da izbjegnem raspadanje i sastavljanje svoje ličnosti kada god bi dolazilo do životnih promijena. Trebalo je da Svemir testira moja vjerovanja i predanost Njemu; ti su mi ispiti bili najizazovniji.

Položila sam. Znam da jesam jer danas živim svoj san. Svako jutro se budim zahvalna jer smijem zagrliti mamu i poželjeti joj divan dan.

Mama i ja, Banjaluka, okt. 2016

Ne prođe niti jedan dan a da se izjutra ne obratim sebi. Pričam sa Kosmosom unutra i sve se tada dogovorimo. Kažem mu koliko ga volim i koliko mi je čast biti živa, na putu koji je najbolji mogući za mene. Zamolim ga da nas čuva i da nastavi da radi ono što je najbolje za nas. Saopštim mu i svoje nove ideje i maštanja, pa se zahvalim što je uz mene. Iskreno se obradujem svome srcu koje kuca, očima koje vide i tijelu koje me savršeno služi. Na glas se smijem kada osjetim uzbudjenje i radost. Volim život.

U sebi sam otkrila izvor - nepresušan, čini se. Zato me nije popustio povratnički entuzijzam. Niti će, jer vratila sam se sebi.

"Nisam dovoljno __________ ."

"Ne mogu ja to. Nije za mene.
Što sam uopšte i počinjala?
Jesam li stvarno mislila da mogu da se mjerim sa njom?
Odkud mi ideja da mogu da joj pariram?
Vještija je. Ljepša. Mršavija. I zgodnija.
Više zaradjuje. Ima bolji auto. I odjeću.
Ima porodicu koja joj uvijek pomaže.
Srećna je kad god je sretnem.
Ja nikad neću biti tako srećna.
Putuje svako malo i govori tri jezika.
Svi je obožavaju. Sve joj je potaman.

Bolja je. Bolji je. Bolji su.

A ja...
Nisam dovoljno _________."

Mnogi od nas po nekad zapadnu u vrtlac ovakvih misli. Tada tugujemo, patimo i ne želimo nikome (pa ni sebi) priznati kakve nas to misli muče. Čine se da bi nam svi rekli da nemamo za čim da žalimo; da sve što nam je potrebno u životu imamo; krov nad glavom, hranu, vodu, sigurnost, porodicu i prijatelje...

A u nama neka rupa. Duboko, duboko u sebi osjećamo nemir. Nešto nam ne da mira. Nešto nas tjera da tugujemo. Nešto što ne želimo, ali je tu i u samoći se ne da ignorisati.

Nečemu su nas naučili drugi u odsustvu naše svijesti o tome. Možda smo bili premali, a možda preslabi, da razlučimo kako to nema smisla. Govorili su nam da moramo biti uspješni; da ćemo propasti ako ne steknemo diplome; da treba da budemo najbolji u razredu, generaciji, fakultetu, svijetu! "Vidi kako Marko zna da bude pristojan. Vidi, on sve radi kako treba, a ti..." Rekli su da je muškarac tu da zarađuje, a žena da brine; da će samo ona mršava, uteguta i vazda našminkana biti voljena; da muško mora da radi, pije i donese hljeb na sto. Zasuli su nas reklamama i idejama o tome kakvi treba da budemo.

Dok smo bili klinci i klinceze, govorili su nam: "Ako me ne poslušaš, ostaviću te!"

Ostavićeš me? Ostavićeš me ako ne slušam jer tad nisam vrijedna tvoje ljubavi? Aha, kužim - ljubav i pažnju moram da zaradim! Pa evo, sad ću ja to, sve ću kako ti kažeš. Tako je nastalo ono nešto, potreba da zaradimo pažnju. I ljubav.

Uslovili su nas. Toliko smo se ovoga naslušali i nagledali, da nam je postalo normalno uslovljavati ljubav. Sigurno ste nekad čuli "Nije svako vrijedan moje ljubavi. Zašto da je trošim na one koji je ne zaslužuju? Biram ljude kojima ću pokazati toplinu. Reći nekome da ga voliš je veoma ozbiljno. Ne poigravaj se osjećanjima, prokockaćeš ih..." I tako u nedogled.

Ako mislimo da drugi po sebi nisu vrijedni naše ljubavi, onda mislimo da ni mi u svom suštinskom izdanju nismo vrijedni njihove. Pa se onda usamimo, rastužimo i osjetimo napuštenima. Mislimo da smo nevažni, nesnažni i nebitni. Odatle onaj vrtlog misli: "Nisam dovoljno..."

Sjetite se ovoga kad se sljedeći put osjetite tako. Znajte da vas to vaš um vodi u zamku. Svojim ste postojanjem zaslužili ljubav, a nje bar ima beskonačno mnogo. Množi se dijeljenjem.

Tada podijelite ljubav. To je najljepša stvar koju možete uraditi.

I još ste slobodni da birate kako ćete voljeti druge. Zagrljajem? Pozivom? Cvijetom? Volim te?

Biraj.

I slušaj Sopot. Sopot je ljubav.

Priča o ljubavi: Avantura sa bjeskalicom

Da li ste gledali Ljude u crnom?

Scena iz filma "Ljudi u crnom"

Uvijek me je oduševljavao ovaj patent bljeskalice, štapića koji zabljesne i pobriše pamćenje ljudima bez naočala. Upamtite ovu alatku.

Vodim vas sada u jednu avanturu. Spremni? Idemo.

Sjetite se onih ljudi iz ovog života za koje ste pomislili da su vaše srodne duše. Mislite na vaše najbolje prijateje; na vaše mentore; na profesore na koje ste se ugledali. Prisjetite se onih sa kojima ste bili nerazdvojni. Ne zaboravite ljude koje ste sreli putujući i one koje ste za par dana poznavali bolje nego članove svoje porodice. Sjetite se onih koje ste poželjeli zagrliti, uzeti i ponijeti sa sobom kući samo da vam budu blizu; ljudi koje ste neobjašnjivo zavoljeli ili u koje ste se zaljubili. Mislite o onima čiji su vas pogledi očaravali i osmijesi sijali kao da bacaju svjetlo na vaše srce. Zaustavite se sa čitanjem i jasno vizualizirajte takve osobe.

Imate neke ljude na umu? Ili jednu osobu? Znate ko je to?

Odlično.

Zamislite sada energiju te osobe kako vam prilazi. Ona postoji, ali ne izgovara svoje ime i prezime. Osjećaji koje ona budi u vama su dovoljni prepoznate tu osobu; to je vaša srodna duša. On ili ona ne spominje svoju porodicu, svoje roditelje ili djecu; ne govori vam o svome poslu i hobijima; ne naglašava svoje obrazovanje, godine i vjeru. Ta osoba se pretvorila u sušto postojanje.

Oduševljeni ovom prilikom, vi toj osobi predlažete sljedeće.

"Pođi sa mnom. Idemo na vikend u grad u kojem nikad nismo bili. Tamo nas niko i ne poznaje. Idemo da zajedno istražujemo svijet; da slobodno plešemo po ulicama, šetamo po plažama, pijemo mirisne čajeve i jedemo najljepše kolače. Idemo da ležimo i posmatramo zvijezde, a onda zaspemo čvrsto zagrljeni. Da posmatramo izlaske i zalaske sunca držeći se za ruke. Da rame uz rame mi ćutimo. Idemo da okusimo slobodu i dozvolimo željama da se ostvare...

U nedjelju uveče, kada se vratimo, bljeskalica će nas bljesnuti. Ničega se nećemo sjećati. Za naše radosti niko neće znati."

Prilično sam sigurna da bi većina nas bez razmišljanja pristala. I većina onih koje ste zamislili ranije.

Ipak, okovali smo se da se ustručavamo, ganjamo iluziju života i propuštamo mu poentu. Nije dobar dan onaj kad vas niko ne naživcira. Dobar dan se mjeri po broju osmijeha, trajanju smjehotresa, jačini zagrljaja i  količini bezuslovne pažnje. Ovo smo nekako zaboravili pa se sada plašimo osude ako počnemo da stršimo. Ne želimo da odgovaramo za svoje postupke čak i kada nas jasno vode do sreće, ljubavi i zadovoljstva.

Da li nam je neophodna bljeskalica da bismo se upustili u sreću? 

Eto, razmislite o tome. Ako podstiče ljubav i uzrokuje sreću za mene je to dobra stvar, taman mi hiljade ljudi reklo da griješim.

U duhovnom svijetu nema greške. 

Sve sa razlogom.

Mi sa razlogom.

I ljubavlju. 

Podrška je majka sreće.

Ovaj blog je blog podrške. Toliko je smatram vrijednom, a evo i zašto.

Podrška je za svakog različita. Razlikuje nam se čak i od dana do dana. Navešću nekoliko ličnih primjera...

- Prošle sedmice bila mi je potrebna podrška da se spakujem i preselim preko okeana.
- Danas maštam o podršci za prilagođavanje Banjaluci, studiranju i životu među članovima porodice.
- Kad god pričam o blogovanju nadam se podršci kako bih bila više motivisana za dalje pisanje.
- U kupovinu gaderobe rijetko idem sama jer mi je često potrebna podrška u donošenju odluka.
- Kad mi se manje lijepe uspomene probude, čeznem za podrškom da lakše preradim te emocije.

Moj se život potpuno preoblikovao na jednom predavanju u trećem semestru mog studija u Kanadi. Taj dan došla sam neispavana, prehlađena i u žurbi jer su mi slijedile dvije smjene na poslovima. Tadašnja nova profesorica, primjetivši da nešto ne štima, potapšala me je po ramenu i zatražila da ostanem s njom poslije časa. Ja zatečena, a ona odlučna, sjedosmo kad me je pitala: "Šta ja mogu učiniti za tebe?"

Nova profesorica, još me ne poznaje, sjeda i stavlja mi na raspolaganje sebe. Bez ikakve obaveze, ona mi daje svoju nepodijeljenu pažnju. Posmatra me kao da je svaka moja riječ ključna. Plač; plakala sam ne znajući kako drugačije da iskažem stres, pritisak i opterećenost koje sam nosila na ramenima. Rekla mi je da si uzmem koliko je god vremena potrebno te je strpljivo sačekala da se saberem.

Tada sam joj nabrojala šta me sve muči. Mnogo sam stvari navela shvativši da su se dobrano nakupile u prethodnih par godina. Pitala me je koje tehnike i metode koristim da se nosim sa tim izazovima. Tišina. Shvatih tada da sam kutiju sa alatima za rad na sebi negdje izgubila. Profesorica mi je predložila da odem na savjetovanje, što sam i uradila i uspjela preokrenuti svoj život na vedro, radosno zadovoljstvo. O tome ću neki drugi put, a sada se držimo te profesorice.

Ona je ta koja je primjetila da se nešto dešava. Ona je ostala poslije časa sa mnom, iako nije morala. Njene riječi još odzvanjaju: "Znam da ne moram, ali ja svoje studente ne ostavljam na cjedilu. Ja ih podržavam."

Eto nas opet kod podrške. Ona je često "samo" prostor i vrijeme poklonjeno nekome kome teret postaje pretežak. Svi mi duboko u sebi krijemo strah od samoće. Pa društvena smo bića iz malih plemena, to je normalno. Samim time, ima smisla da uživamo i da se topimo kada neko odvoji svoju pažnju samo za nas i pokloni nam energiju da se lakše napunimo. Podrška.

Svi smo mi strušnjaci u svojim životima. Nisam ti potrebna ja da ti kažem šta da radiš, te procijenim ili ocijenim. Ti najbolje znaš šta želiš i do čega ti je.

A ja sam ti tu za šta god ti mogu pomoći.

Ja sam ti podrška.

Slijedi svoje srce, nećeš pogriješiti!

Ova priča je smještena na terasi kuće u kojoj sam bila podstanarka jednog ljeta u Torontu. Jutro je, a ja sam upravo završila popunjavanje prijave za posao u svojoj struci, na neodređeno, puno radno vrijeme. Mnogi bi rekli da je to izuzetna prilika, san na javi, šta bi ti više...

Sreću. Svoju sreću, ne tuđu. Ovu sreću:

Vozeći kući sa aerodroma, Sept. 2016.

Sjedeći pred računarom tog slobodnog dana u mjesecu, razmišljala sam o sebi. Osvrnuh se: završila dvogodišnji studij, volontirala, radila, studentica generacije, zaposlena u struci... u tuđini. Šta sada? Gdje se vidim? S kim? Kako? Šta ja želim? Šta stvarno želim?

Nakon što sam izmeditirala i upitala Svemir šta mi je činiti, iz dubine mog srca odzvanjalo je "pođi kući". Google mi je pronašao kartu, direktan let za tri sedmice, po cijeni nižoj od moje kirije. Ko je ovdje lud?

Poteško mi je da logički argumentujem ovu odluku. Nisam sigurna ni da je ona moja. Intenzitet i količinu radosti koja mi je narasla u grudima ne pamtim da sam u ovom životu osjetila. Vjerujem da svako od nas prati određeni put na kojem može da mijenja trake, da ubrza, uspori i zaustavi se. Poput automobila koji putuje, i mi putujemo. Iako nam konačno odredište i tačna ruta nisu poznati, mi umijemo da ih prepoznamo. Vidimo znakove pored puta, karakteristične građevine i ljude zbog kojih se rađa uzbuđenje: to je to! Na ispravnom smo kolosijeku!

Vjerujem da sam htjela reći ovo. Ne znam za drugi suštinski cilj mog dolaska kući osim pohoda na iskonsku sreću. Sve sa razlogom - nije naše da uvijek znamo kojim.

A gdje čuči tvoja sreća?
Na kojim ti raskrsnicama srce zaigra i oči zablješte?
Pitaš li se šta želiš?
Šta stvarno želiš?
Poslušajte...

Šta ljubav poznaje (ako ne godine)?

Večeras pišem o ljubavi. I kategorijama.
Pišem jer će se neki od vas ovdje pronaći i nasmiješiti se shvativši da nisu sami.

Naučila sam da ljubav ne poznaje godine. "Idealan je 4-5 godina stariji" ili "Ona da se muži do dvadesetitreće" ostaci su repnih kostiju patrijarhata. Zar bi iko mogao u tvoje ime da odredi ko će ti najbolje odgovarati? Taman posla.

A šta su godine?
Godine su orjentir onih koji se zamaraju prošlošću i budućnošću.
Skoncentrišimo se na sada.
Sve šta se dešava, dešava se sada.
Ovaj trenutak jedini je kojeg imamo.
Godine ne postoje.
Ni starost ne postoji.
Sve smo mi to izmislili.

Ljudi mnogo vole da izmišljaju. Od kako smo se zaludili kontrolom svačega i svakoga, postalo je neophodno na sve nakačiti etiketu. Tako nas uče da razlikujemo sljedeće kategorije: mlad, star, premlad, muški, ženska, trans, poznat, nepoznat, bitan, siromašan, plodan, useljiv, seljak, seljačina, seljo, zbujen, gladan, fit, strejt, debeli, gej, fensi, bijeli, crni, smeđi, mješani, sladak, sposoban, baj, kvir, omogućen, oženjen... Eh, kad bismo samo toliko energije utrošili na sebe, opstala bi i kategorija svjesan.

Nazad na naslov; koje to kategorije ljubav u stvari poznaje?

Ljubav poznaje postojanje.
Ljepotu.
Oči posmatrača.
Udah, i izdah.
Ogledala duše.
Zagrljaje.
Visoke vibracije.
Molitve.
Prisnost.
Povjerenje.
Jednostavnost.
Otvorenost.
Ruku u ruci.
Osmijeh, krišom.
I ćutanje.

Nikakve polove, godine, rodove, sposobnosti, celulit, zanimanja, statuse i rodove.

Oslobodimo ljubav kategorija.

Osim jedne, svjesne. 

Spiritbilding: Kako sam se obradovala njenom kašnjenju

Nakon iscrpnog planiranja, drugarica i ja odlučimo da se nađemo u gradiću 50-ak kiometara od Toronta. Nikakav problem, sjednem ja u voz i stignem za nekih sat vremena. Dogovor je bio da će me pokupiti tamo pa da ćemo na ručak i u šetnju, a onda ona kući i ja na posao.

Stignem na stanicu pa zovem, šaljem poruke, zagledam po parkingu - nema. Šta bih sad, nit' naprijed nit' nazad. Zuzmem ja busiju i uhvatim se olovke i papira. U glavi haos. 

- Gdje je tu poštovanje? Pa ja sam morala satima ranije da pođem ne bismo li se vidjele... a ona vozi i još se ne pojavljuje.

- Je li toliko teško koristiti telefon za ono za šta je namijenjen?

- Kako može biti pofesionalna kad postupa ovako neodgovorno?

- Što sam uopšte pristajala i na šta sa njom kad joj očigledno nisam bitna pa neće da me ispoštuje? I ja sam blentava.

I tako dalje...

Do jednom. Dok mi nije pukao film. Pa dobro, Nikolina, ošta? Čemu ovolike negativne misli? Šta postižem ovom ljutnjom, kivnošću, naslađivanjem, sekiranjem, brigom i krivicom? Hoće li me to igdje dovesti? Ako biram negativnost to znači da preispitujem Boga, da se igram sudije i umišljam sebi da imam moć, da sam najbolja. U svari, hranim ovaj ego koji me spopada i čezne za priznanjima. 

Zen, mir i harmonija - sve se sa razlogom dešava. Opusti se. Uživaj. I vježbaj to na malim stvarima, poput ove. Prihvatanje, predaja, vjerovanje i bitisanje u sadašnjem trenutku se vježbaju, kao tricepsi i ostali mišići. Nije bodibilding, nego spiritbilding.

Ručasmo suši i ne bi njoj nikako jasno zašto se ja ne ljutim. Ne bi ni meni najjasnije, ali to nije ni srž. Najbitnije je da sam se osjećala moćnije, mirnije i prijatnije nego ikad! Dobro u meni je naraslo; ja sam narasla.

"Koji me djavo natjera?!", hvala mu!

Prilično sam sigurna da ne postoji međunarodni student koji se nije našao u ovom oblaku misli.

"Šta je meni ovo trebalo?"
"Šta mi bi da uraim ovo?"
"Koji mene đavo natjera?"

Ova pitanja me napadnu kada se suočim sa nekim velikim izazovom ili zadatkom koji zahtijeva trud i rad, a ja se ne osjećam dovoljno jakom. Na primjer:

- Na faksu radimo veliki grupni projekat i svi članovi moje grupe se povuku u posljednjoj sedmici. Na meni ostaje da sve završim.
- Ugovor na poslu će da mi istekne uskoro. Sad treba da radim na rezimeu, dokumentima, tražim drugi posao i istovremeno radim na ovome dok sam pod ugovorom. Kirija ne čeka.
- Za 20 dana treba da se selim, ne znam gdje. Prepuštena sam sebi da vršljam po oglasima i nađem vremena za razgledanje soba i stanova.
- Usamljena sam! Radim, studiram, usavršavam se, volontiram... ali kao da niko nije uz mene ovdje. Svi moji su kod kuće. Nema komšije da pijemo kafu, nema kafića da me konobar zna, nema ekipe za žurku i nema slipovera.

Pritisak, stres, briga i strah.

Reakcije će uveliko da zavise od mog nivoa energije. Nekad će mi biti dovoljno da se protegnem i nastavim da radim, a nekad... pa, čućete.

Život nas uči tehnikama za ublaživanje ovih negativnih i iscrpljujućih faktora. Evo nekih koje ja koristim:

- Olovka i papir: ipisivanje toka misli, pisanje u dnevnik, pisanje pisma koje nikad neću poslati (pssst);
-  Tastatura i monitor: pisanje na blogu, pretraživanje interneta za savjete i slična iskustva, blejanje na Fejsbuku, čitanje članaka;
- Tava i kutljača: kuvanje - pronalaženje, izmišljanje i isprobavanje novih recepata, zdrava ishrana;
- Pedala i točak: vožnja biciklom, vježbanje kod kuće ili u teretani, učenje novih vježbica i stvaranje svog plana za vježbanje, šetanje;
- Prisutnost i prostirka: meditacija, joga, istezanje, molitva, einstellen, slušanje smirujuće muzike, vježbe disanja;
- Ljudi: pričanje sa bliskim osobama, plakanje sa istima, Skajpanje, istresanje ("venting") na osobe od povjerenja uz njihov pristanak;
- Šećer: u ograničenim količinama, čokolada, sladoled (od čokolade), kolačići i torte (sa čokoladom)

Ovo su moji mehanizmi za nošenje sa stresom. Oni su sastavni dio zdravlja i sreće na svakodnevnom planu. Kada organizujem svoje vrijeme, uvijek pokušam da ostavim prostor između aktivnosti za ove stvari. U socijalnom rau ih zovemo "self care", tj. briga o sebi.

Ima tako i onih dana kad baš i ne ide. Pritisak nadvlada moje mehanizme i tad sam kao zarobljena. Potreban mi je reset da se podsjetim na iskonske vrijednosti i razloge za sve što radim u životu. Njih sam ispisala u dnevniku pa mi je lakše da ih pročitam svaki put.

Često ni ovo nije dovoljno. Pošto su mi vjera i duhovnost jako bitni i značajni, uhvatim se knjiga i učenja svojih mentora i izučavam ih. Znajući da se ništa ne dešava slučajno, prave riječi me uvijek pronađu u pravom trenutku. One liječe jer me vode ka prihvtanju realnosti kakva jeste. Podsjećaju me da se sve na svijetu dešava sa ciljem da ljudima bude bolje, da se širi ljubav i sreća, i da neko to gore vidi sve. Kao da tom nekome predam onu odgovornost i pritisak sa mojih leđa - i već se osjećam zdravije i ljepše.

Eto, sljedeći put kada se upitaš "Koji me đavo natjera...", sjeti se da živiš sa ciljem, zdravljem i svrhom, pa reci "Hvala!".

(Hvala, Svemire, za ovu radost, ljubav i užitak; Toronto, Jun 2016)

Baš me zanima, šta si ti uradio/la ove sedmice da se pobrineš o sebi? Slobono mi piši u komentare ispod!

Kukavica, od glagola "žaliti se"

Dođe tako vrijeme kada se raskukam, a da to ni ne primijetim. Kao da se povremeno umorim jer je sve u redu - pa krenem da se požalim.

("Ako još samo...", preuzeto sa http://goo.gl/sTFxfT)

"Ali..."
"Još kad bih..."
"Sad još samo da..."

Poznato?

Sigurno ste nekad načuli onu "Čovjeku nikad dosta." Odgajani smo da vjerujemo u nezasitu prirodu čovjeka, po kojoj je uvijek potrebno još samo nešto da upotpuni šupljinu u meni. Ovom logikom su mir i sreća ideali koje nikad nećemo dostići. Uvijek će biti nešto što nam "nedostaje" i zbog čega nismo dovoljno dobri i nismo zadovoljni.

Mislim da je ovo ubjeđenje rezultat klime u društvu. Ono nas podstiče da vodimo rat između očekivanja i stvarnosti; da odbijamo da prihvatimo da smo dovoljno dobri; da tražimo izlaz u prividnim intimnim zadovoljstvima, poslu, vezama i ostalim zanimacijama... I opet da nam nešto nedostaje kad legnemo u krevet da spavamo.

Ovaj obrazac mi zapada za oko od kada sam u Kanadi. Prije nego što sam našla društvo ovdje, dosta vremena sam provodila na Skajpu sa svojima u BiH. Ljudi bi me pitali kako mi je, je li sve u redu, nedostaje li mi išta... i svima - osim najbližima - bih govorila da sam dobro.

Ipak, u skoro svakom razgovoru sa mamom dešavao mi se "Ali..." momenat. Uvijek nešto: fali društvo, fali mamina hrana, mrzi me da idem ovdje ili ondje, dosadno mi je, premorena sam... Dok se jednog dana nisam upitala šta ja to hoću; drugim riječima, u čemu je problem, Nikolina?

Od tada, kada god počnem da kukam, da tažim pažnju i "rješenje" van sebe, upitam se - šta je to meni zaista problem u ovom trenutku? 

Onda se sjetim: ljudi smo, ne kukavice.
Život je pred nama; ne sutra, ne kad i ovo prođe, nego sad.
Što sam se iskomplikovala?
Zar ne tražim sreću i mir?
Skuliraj, udahni, i budi zahvalna. 

5 lekcija iz života međunarodnog studenta

Ovaj tekst se temelji na mom iskustvu te nema svrhu mijenjanja tvog života za 10 minuta. 

Pred kraj svog studija na koledžu prijavih se na šestodnevni kamp za mlade lidere, takozvani RYLA. Svake godine ga organizuje lokalni distrikt Rotari klubova koji stipendiraju odabrane kandidate. Zaželim ja iskreno da me odaberu pa tako i bi. Kasnije ću da vam prepričam nezaboravne doživljaje sa kampa, a ako ste znatiželjni, izvol'te...

 (Video created at RYLA 2016, Orangeville, Rotary District 7080)

Izdvajam jedan trenutak koji je me natjerao da se zamislim. Kada smo pošli da spavamo posljednje veče u kampu, cimerka me je upitala: "Kako si uspjela sve to da postigneš?" Tačno je da svi različito definišemo uspijeh, ali po nekad nam pomogne iskustvo drugoga. Zato svoj odgovor dijelim i sa vama u nadi da će još nekome pomoći.

1. Znaj šta želiš i imaj viziju. 
Kliše? S razlogom! Prije ili kasnije svi dođemo u iskušenja kada se upitamo "Čemu ovo sve?!" Tada je veoma korisno imati jasan cilj. Ako si nemir i ne znaš šta hoćeš, upitaj se sljedeće:

• Do čega želim da dođem? 
• Gdje se vidim u narednih X mjeseci/godina?
• Šta me pokreće i u čemu uživam svaki dan?
• Bez čega ne mogu zamisliti svoj život?

Kada malo razmisliš o svojim odgovorima, zažmiri i zamisli tu budućnost. Stvori viziju i oboji je stvarnošću - neka u tvojoj glavi svi ciljevi budu postignuti! Mani se skromnosti, maštanje je besplatno! Osjeti sreću, zadovoljstvo i ispunjenost u toj novoj životnoj situaciji. Zatim je pusti; pošalji je u svemir. To je sada alternativna stvarnost.

Doći na studij u Kanadu, redovno završavati projekte i zadaće, uključiti se u volontiranja, aplicirati na stipendije, dati svoj maksimum na koledžu - neki su od mojih pređašnjih ciljeva. 

Savjet: ukoliko imaš vremena, napravi pano za svoju viziju! Više informacija na How to make a vision board (sadržaj je na engleskom jeziku; ukoro poseban tekst o njima).

2. Napravi plan i posjećuj ga redovno. 
Kada znaš gdje želiš da dospiješ, potrebno je da saznaš kako da dođeš do tamo. Korisna alatka za identifikovanje ovih koraka naziva se "SMART goals" ("pametni ciljevi"). Ovaj akronim znači sljedeće:

S - Specific - Šta tačno zadatak podrazumijeva?
M - Measurable - Kako ćeš izmjeriti tj. znati da je cilj postignut?
A - Attainable - Da li je zadatak u tvojoj moći?
R - Realistic - Je li cilj realan?
T - Timely - Koliko vremena ti je potrebno?

(SMART goals - preuzeto sa http://goo.gl/h7ko6m)

Svaki cilj će podrazumijevati različite korake. Zato predažem da ih zapišeš. Nemoj se previše brinuti da li ćeš pogriješiti oko nečeg - sigurno hoćeš. Priroda planova je promjenljiva! Kako vrijeme bude odmicalo, predlažem da se vratiš ovom spisku i ponovo ispitaš korake i ciljeve da vidiš dokle si dogurala/o - i kako da ih sada poboljšaš. Evo mog primjera iz prošle godine; ne sudite po kvačicama, moliću.

  (Primjer plana za postizanje cilja "uspješno završiti koledž",

iz mog dnevnika, početak prvog semestra u Kanadi, Januar 2015) 

3. Uradi (skoro) sve u svojoj moći. 
Kažem "skoro" jer ne zagovaram onu latinsku po kojoj cilj opravdava sredstvo. Mislim da nije u redu svjesno škoditi drugima zarad svog interesa. Ipak, malo šta u životu nam padne sa neba. Ovo znači da svaki veliki rezutat podrazumijeva veliki trud. Talenti sigurno postoje, ali vještine se razvijaju samo radom. Zato - zasuči rukave i nemoj da ti bude mrsko! Uvijek znaj zašto nešto radiš, pa makar to bilo "jer je osjećaj dobar".

Savjet: ako želiš da te primjete, po nečemu moraš da stršiš. Pri tom ne mislim na šašavu frizuru ili fluorescentne čarape. Izuzetni rezulatati nastaju kada se uloži izuzetan trud! Nadmaši očekivanja; pročitaj pasus "za one koji žele znati više"; istraži temu na internetu; postavi pitanje; razmijeni kontakt informacije; skupljaj certifikate, napravi svoj portfolio i pokaži ga kolegama; uradi i ono što ne moraš - to će da te izdvoji iz gomile.

(Iznosim svoje mišljenje na kampu RYLA, April 2016) 

4. Ono što nije u tvojoj kontroli - prihvataj. 
Lakše je reći nego uraditi, znam. Svi smo bar jednom došli do prepreke koja je veća od nas. Šta tad? Pa, šta su ti opcije? Obično postoje dvije: prva je da budeš Sizif i dalje uzaludno upireš, a druga da batališ taj put i tražiš alternativu. Meni pomaže i da se upitam šta je "najgori" mogući scenario. Ovo je dobar trenutak da posjetiš svoj plan od ranije (mudrost br. 2). Što više vremena trošiš na nerviranje, to ćeš kasnije stići do cilja.

Po dolasku u Kanadu, planirala sam da se zaposlim i radim 20 sati sedmično, koliko je maksimalno i dozvoljeno. Nađoh posao, ali mi nisu mogli garantovati sve sate. Svijet mi se srušio dok nisam shvatila da ne mogu preko noći uticati na odluke svoj nadležnog. Prošlo je par sedmica dok sam se presabrala i shvatila da je najbolja alternativa da nađem još jedan posao. Ne lezi vraže, nađoh još dva!

5. Ne odustaj, traži podršku, vjeruj. 
Hiljadu puta će ti se učiniti da ništa od ovoga nema smisla. Upitaćeš se zar život stvarno mora da bude tako zapetljan i zašto baš tebe da zadesi ovo ili ono. Možda ćeš se osjećati neshvaćeno i najusamljenije ikad. Doće ti da vrisneš, batališ sve i da plačeš istovremeno; o ovome stanju sam već pisala. Upamti sljedeće:

• Nisi sam/a. Sve knjige i tekstovi ovog svijeta postoje da bi se ljudi sa njima poistovjetili. Biće prije da još tragaš za određenim štivom i ljudima.
• Traži podršku. Malo ko umije da čita misli na daljinu. Ako se osjećaš negativno, pokušaj se javiti poznanicima, članovima porodice, prijateljima ili meni. Po nekad sve što nam je potrebno su riječi "Sve će biti u redu", ili višečasovni razgovori, na drugu ruku. Probaj i saznaj šta tebi pomaže pa budi svoj najbolji spasilac.
• Vjeruj. U bilo šta: Boga, Bogove, višu silu, svete knjige, moć sadašnjeg trenutka, zakon privlačenja, Reiki, drago kamenje, obično kamenje, bacanje graha ili savršenu ravnotežu u svemiru. Vjeruj da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. Vjeruj da postoji red i da se sve dešava sa razlogom. To će te spasiti kad bude najteže, 

------------------------------------
Hajde da se spojimo! Slobodno podijeli svoje mišljenje u komentarima ispod!

Ne želim ovdje da nabrajam svoja dostignuća i uspjehe; njima je mjesto u mom rezimeu. Pišem u nadi da će se naći oni kojima će ova iskustva biti od koristi. Živim u ubjeđenju da će nas ovaj blog spojiti i doprinijeti našim životima. Ako ti se ne sviđa: Alt + F4, sve pet, hvala na posjeti!

Plači, manje ćeš piškit'.

Kada poznanicima i prijateljima kažem da skoro jednom sedmično proživim krize samovanja, zabezeknu se. Nespojivo im je, kažu, da neko tako pričljiv i otvoren može da bude toliko usamljen. Tada me pitaju zašto plačem. Evo odgovora.

Plačem jer...

...se osjećam usamljeno u ovoj betonskoj džungli od 6 miliona stanovnika.
...me plaši pomisao da je sva moja porodica na drugoj strani Zemlje.
...nemam na koga da se oslonim kada mi je teško.
...vidim da vijet ide stranputicom, a ruke kao da su mi vezane.
...me steže u grudima kada zamislim bol, krv, ratove i zlo koje izlazi iz ljudi.
...nemam pojma kuda idem u svom životu nakon što sam diplomirala.
...se bojim da ću (p)ostati rob konzumerstva i kapitalizma.
...se osjećam neshvaćeno, odbačeno i suvišno u ovome društvu.
...ne znam gdje pripadam, ako uopšte pripadam.
...mi se čini da su svi uz mene samo kada zračim pozitivno.
...ne znam za šta me Svemir priprema, ali osjećam odgovornost da ispunim zadatak.
...osjećam da životi mnogih ovise o mojim postupcima.
...sam ranjiva i teško mi je da to krijem.
...ostale razloge ne mogu još da ti kažem jer ćeš me možda osuditi. 

Super je znati da nismo sami u suzama. 

Kulturni šok i "Ma imamo Skajp!"

Ovo je priča za sve znatiželjne i one koji se poistovjećuju sa iskustvom života u inostranstvu.   

"Možeš li mi reći nešto više o to kulturnom šoku i kako se on odvio u prvih par mjeseci tvog boravka u inostranstvu?", pitala me je.

Vrteći film do januara 2015. godine kada sam sletila u kanadsku snježnu oluju, shvatam da taj kulturni šok i dalje traje! Još uvijek se teško navikavam na megalomanske ulice i bulevare, ogromne udaljenosti između objekata, na 40 stepeni ispod nule i na 0.5dl "kafe" u papirnoj šolji.

Bilo mi je 19 godina kada sam počela da studiram na koledžu nedaleko od Toronta. Tu sam došla sa vizijom da ću neminovno nadjačati nostalgiju i sve izazve koje samostalan život nosi. "Ma imamo Skajp! Možemo se čuti i vidjeti bilo kada, besplatno", govorila sam. Kako su dani prolazili, shvatala sam da kulturni šok ne zaobilazi nikog. Male, svakodnevne stvari (ili njihov nedostatak) počele su da mi izazivaju nelagodu. Bilo je vrijeme da se suočim sa relnošću, ponovo poredam svoje prioriteta, uskladim očekivanja i drastično promijenim navike. Malo li je!

("Culture Shock", preuzeto sa http://goo.gl/mhHTPy)

Da bih vam najjednostavnije opisala o kakvim se promjenama radi, sastavila sam listu manjih šokova koji skupa čine taj tajanstveni, kulturni šok.

• Jedno odslušano predavanje bilo je dovoljno da shvatim koliko još treba da usavršavam svoj engleski, iako sam ga učila od šeste godine. Kuda Nikolina, tuda i rječnik. 

• Prestala sam da pušim. Svako ko je živio sa nekim porokom ili ovisnošću shvatiće težinu ove rečenice; od kutije dnevno do nikoreta, izgriženih noktiju, kokica, žvakica, bombona, slatkiša i panike. Ovo ne bih uspjela da me nisu podržali ljudi oko mene; hvala vam! U suprotnom bih jerovatno proglasila bankrot, jer jedna kutija košta najmanje $12. 

• U mom dnevniku iz tog doba stoji: "Nisam navikla da budem sama pa se osjećam usamljeno. Nisam navikla ni na život bez nekoga koga uvijek mogu pozvati. Navika mi je da se grlim sa ljudima, tu i tamo prespavam kraj nekog, a ne da sam 90% slobodnog vremena - sama." Tek sam ovdje shvatila koliko mi je bila važna porodica na koju sam uvijek mogla računati u Banjaluci. Jednom sam, sjećam se, pobjegla da prespavam kod babe jer je u našem stanu bila najezda noćnih leptira kojih se smrtno plašim. Bogu hvala, u Kanadi ih nema toliko; zaista ne znam gdje bih bježala. 

• "Hajmo na kafu! -Izvini, žurim!" Ovaj bih odgovor dobila u 95% slučajeva. Ljudi će vam reći da imaju obaveze, da treba da završe nabavku, da ih čekaju djeca u vrtiću, da je gužva u saobraćaju, da su naručeni kod doktora, zubara, specijaliste, konsultanta, pekara... Ili da su previše umorni za kafu jer su, zaboga, radili cijeli dan. Život je isplaniran do zadnjega, a spontanost je nepoznata imenica. U ovakvoj okolini nije mi bilo mrsko da redovno radim zadaću, volontiram i idem u teretanu; morala sam nečim da se zaokupim. 

• Kada nemam obaveze i ostanem kod kuće naspavana i prepuštena sebi, često budem tužna. Taj osjećaj se javi kada krenem da prevrćem po glavi svoje razloge, ciljeve i svrhe postojanja. Preispitujem svoje odluke i rasuđujem jesam li i koliko srećna i zadovoljna. Zbog ovoga je samoća rizična. Ako još dodam misli o ljudima na koje ne mogu da računam ovdje, shvatim da sam ustvari neshvaćeni samac prepušten sebi koji istražuje filozofiju života daleko od svog doma.

• Potresao me je uvid da više neću moći da pijem kafe vani i da pazarim svaki dan u pekari. To je zato što su kafići i pekare skupi, ali i rijetki van centra grada. Umjesto toga, u ruksaku bih uvijek imala flašu vode, knjigu, jabuku ili bananu, jer se znalo desiti da satima zaglavim u prevozu.

• Kada sam pošla u prodavnicu po jastuk i ćebe pješke, drugarica mi se od srca ismijala. Od jedne do druge autobuske stanice bez snijega se hoda 15ak minuta; prodavnica je tri stanice daleko. Zabezeknula sam se shvativši da je prevozno sredstvo neizbježno za svakodnevni život ovdje. Mjesečna karta za prevoz bila je nova stavka u mom budžetu; a kad smo već kod budžeta...

• Ako na flajeru piše $3.99, kako može da mi naplati $4.50?! Dobrodošli u monopol po mjeri korporacija: porez nije uračunat u istaknute cijene. Kao da one same nisu da se prepadneš, nego još dodaj 13% na sve što nije voće, povrće, hljeb, jaja i mlijeko (i tamponi od 2015. godine). Vodila sam bilješke o svakom potrošenom dolaru, jer sam morala da uštedim za školarinu, kiriju i hranu. Skoro godinu dana mi je bilo potrebno da se oslobodim straha i počnem da uživam u kupovini.

• Od malena sam učila da kuvam, i nikad mi to nije bilo mrsko. Ipak, uvijek je neko drugi vodio računa o hrani kod kuće. U Kanadi sam shvatila: ako ne skuvaš, nećeš ni pojesti. Znam da ovo djeluje jako prosto, ali ne zaboravite da dolazim iz grada u kojem je McDonalds zatvoren zbog konkurentskih pita ispod sača, roštiljnica i konoba. Ako ništa, u zamrzivaču je uvijek bilo sarme! Kuvanje je tako ušlo u moj planer kao nužna nedjeljna aktivnost.

• Šta su to asajnmenti, zar ćemo zaista glumiti i snimati video na faksu i kako to da se na času jede i pije - samo su neka od mojih pitanja u prvoj sedmici nastave. Obrazovni sistem je potpuno drugačiji nego kod nas. Procenti se skupljaju tokom cijele godine, projekti se rade van učionica, a profesori sa učenicima komuniciraju svakodnevno! Često bi nam ostavili brojeve svojih telefona da ih možemo pozvati u bilo kakvoj vanrednoj situaciji.  

Ova lista se nastavlja. Kulturni šok, kao što primjetite, nije poput obuke na novom radnom mjestu, da se odradi i zaboravi. On je trajan, prati nas i vreba onda kada ga najmanje očekujemo. Skajp je sjajno sredstvo, ali zagrljaji su nezamjenjivi. Kada mi je bilo teško, pisala sam dnevnik čije dijelove ću da podijelim sa vama:

(Zapis iz mog dnevnika, januar 2015. godine)

Po posjeti kući nakon prve godine života u Kanadi doživjela sam novo iznenađenje, ali o njemu ću pisati kasnije. Taj šok zaslužuje posebno poglavlje.

Vjerujem da sam vam ovim primjerima bar malo dočarala svoj život u inostranstvu. Ako imate slična iskustva, pitanja ili komentare na moje doživljaje, slobodno mi pišite ispod!