Kukavica, od glagola "žaliti se"

Dođe tako vrijeme kada se raskukam, a da to ni ne primijetim. Kao da se povremeno umorim jer je sve u redu - pa krenem da se požalim.

("Ako još samo...", preuzeto sa http://goo.gl/sTFxfT)

"Ali..."
"Još kad bih..."
"Sad još samo da..."

Poznato?

Sigurno ste nekad načuli onu "Čovjeku nikad dosta." Odgajani smo da vjerujemo u nezasitu prirodu čovjeka, po kojoj je uvijek potrebno još samo nešto da upotpuni šupljinu u meni. Ovom logikom su mir i sreća ideali koje nikad nećemo dostići. Uvijek će biti nešto što nam "nedostaje" i zbog čega nismo dovoljno dobri i nismo zadovoljni.

Mislim da je ovo ubjeđenje rezultat klime u društvu. Ono nas podstiče da vodimo rat između očekivanja i stvarnosti; da odbijamo da prihvatimo da smo dovoljno dobri; da tražimo izlaz u prividnim intimnim zadovoljstvima, poslu, vezama i ostalim zanimacijama... I opet da nam nešto nedostaje kad legnemo u krevet da spavamo.

Ovaj obrazac mi zapada za oko od kada sam u Kanadi. Prije nego što sam našla društvo ovdje, dosta vremena sam provodila na Skajpu sa svojima u BiH. Ljudi bi me pitali kako mi je, je li sve u redu, nedostaje li mi išta... i svima - osim najbližima - bih govorila da sam dobro.

Ipak, u skoro svakom razgovoru sa mamom dešavao mi se "Ali..." momenat. Uvijek nešto: fali društvo, fali mamina hrana, mrzi me da idem ovdje ili ondje, dosadno mi je, premorena sam... Dok se jednog dana nisam upitala šta ja to hoću; drugim riječima, u čemu je problem, Nikolina?

Od tada, kada god počnem da kukam, da tažim pažnju i "rješenje" van sebe, upitam se - šta je to meni zaista problem u ovom trenutku? 

Onda se sjetim: ljudi smo, ne kukavice.
Život je pred nama; ne sutra, ne kad i ovo prođe, nego sad.
Što sam se iskomplikovala?
Zar ne tražim sreću i mir?
Skuliraj, udahni, i budi zahvalna.