Ova priča je smještena na terasi kuće u kojoj sam bila podstanarka jednog ljeta u Torontu. Jutro je, a ja sam upravo završila popunjavanje prijave za posao u svojoj struci, na neodređeno, puno radno vrijeme. Mnogi bi rekli da je to izuzetna prilika, san na javi, šta bi ti više...
Sreću. Svoju sreću, ne tuđu. Ovu sreću:
Sjedeći pred računarom tog slobodnog dana u mjesecu, razmišljala sam o sebi. Osvrnuh se: završila dvogodišnji studij, volontirala, radila, studentica generacije, zaposlena u struci... u tuđini. Šta sada? Gdje se vidim? S kim? Kako? Šta ja želim? Šta stvarno želim?
Nakon što sam izmeditirala i upitala Svemir šta mi je činiti, iz dubine mog srca odzvanjalo je "pođi kući". Google mi je pronašao kartu, direktan let za tri sedmice, po cijeni nižoj od moje kirije. Ko je ovdje lud?
Poteško mi je da logički argumentujem ovu odluku. Nisam sigurna ni da je ona moja. Intenzitet i količinu radosti koja mi je narasla u grudima ne pamtim da sam u ovom životu osjetila. Vjerujem da svako od nas prati određeni put na kojem može da mijenja trake, da ubrza, uspori i zaustavi se. Poput automobila koji putuje, i mi putujemo. Iako nam konačno odredište i tačna ruta nisu poznati, mi umijemo da ih prepoznamo. Vidimo znakove pored puta, karakteristične građevine i ljude zbog kojih se rađa uzbuđenje: to je to! Na ispravnom smo kolosijeku!
Vjerujem da sam htjela reći ovo. Ne znam za drugi suštinski cilj mog dolaska kući osim pohoda na iskonsku sreću. Sve sa razlogom - nije naše da uvijek znamo kojim.
A gdje čuči tvoja sreća?
Na kojim ti raskrsnicama srce zaigra i oči zablješte?
Pitaš li se šta želiš?
Šta stvarno želiš?
Poslušajte...
Sreću. Svoju sreću, ne tuđu. Ovu sreću:
 |
| Vozeći kući sa aerodroma, Sept. 2016. |
Nakon što sam izmeditirala i upitala Svemir šta mi je činiti, iz dubine mog srca odzvanjalo je "pođi kući". Google mi je pronašao kartu, direktan let za tri sedmice, po cijeni nižoj od moje kirije. Ko je ovdje lud?
Poteško mi je da logički argumentujem ovu odluku. Nisam sigurna ni da je ona moja. Intenzitet i količinu radosti koja mi je narasla u grudima ne pamtim da sam u ovom životu osjetila. Vjerujem da svako od nas prati određeni put na kojem može da mijenja trake, da ubrza, uspori i zaustavi se. Poput automobila koji putuje, i mi putujemo. Iako nam konačno odredište i tačna ruta nisu poznati, mi umijemo da ih prepoznamo. Vidimo znakove pored puta, karakteristične građevine i ljude zbog kojih se rađa uzbuđenje: to je to! Na ispravnom smo kolosijeku!
Vjerujem da sam htjela reći ovo. Ne znam za drugi suštinski cilj mog dolaska kući osim pohoda na iskonsku sreću. Sve sa razlogom - nije naše da uvijek znamo kojim.
A gdje čuči tvoja sreća?
Na kojim ti raskrsnicama srce zaigra i oči zablješte?
Pitaš li se šta želiš?
Šta stvarno želiš?
Poslušajte...
No comments:
Post a Comment