"Nisam dovoljno __________ ."

"Ne mogu ja to. Nije za mene.
Što sam uopšte i počinjala?
Jesam li stvarno mislila da mogu da se mjerim sa njom?
Odkud mi ideja da mogu da joj pariram?
Vještija je. Ljepša. Mršavija. I zgodnija.
Više zaradjuje. Ima bolji auto. I odjeću.
Ima porodicu koja joj uvijek pomaže.
Srećna je kad god je sretnem.
Ja nikad neću biti tako srećna.
Putuje svako malo i govori tri jezika.
Svi je obožavaju. Sve joj je potaman.

Bolja je. Bolji je. Bolji su.

A ja...
Nisam dovoljno _________."

Mnogi od nas po nekad zapadnu u vrtlac ovakvih misli. Tada tugujemo, patimo i ne želimo nikome (pa ni sebi) priznati kakve nas to misli muče. Čine se da bi nam svi rekli da nemamo za čim da žalimo; da sve što nam je potrebno u životu imamo; krov nad glavom, hranu, vodu, sigurnost, porodicu i prijatelje...

A u nama neka rupa. Duboko, duboko u sebi osjećamo nemir. Nešto nam ne da mira. Nešto nas tjera da tugujemo. Nešto što ne želimo, ali je tu i u samoći se ne da ignorisati.

Nečemu su nas naučili drugi u odsustvu naše svijesti o tome. Možda smo bili premali, a možda preslabi, da razlučimo kako to nema smisla. Govorili su nam da moramo biti uspješni; da ćemo propasti ako ne steknemo diplome; da treba da budemo najbolji u razredu, generaciji, fakultetu, svijetu! "Vidi kako Marko zna da bude pristojan. Vidi, on sve radi kako treba, a ti..." Rekli su da je muškarac tu da zarađuje, a žena da brine; da će samo ona mršava, uteguta i vazda našminkana biti voljena; da muško mora da radi, pije i donese hljeb na sto. Zasuli su nas reklamama i idejama o tome kakvi treba da budemo.

Dok smo bili klinci i klinceze, govorili su nam: "Ako me ne poslušaš, ostaviću te!"

Ostavićeš me? Ostavićeš me ako ne slušam jer tad nisam vrijedna tvoje ljubavi? Aha, kužim - ljubav i pažnju moram da zaradim! Pa evo, sad ću ja to, sve ću kako ti kažeš. Tako je nastalo ono nešto, potreba da zaradimo pažnju. I ljubav.

Uslovili su nas. Toliko smo se ovoga naslušali i nagledali, da nam je postalo normalno uslovljavati ljubav. Sigurno ste nekad čuli "Nije svako vrijedan moje ljubavi. Zašto da je trošim na one koji je ne zaslužuju? Biram ljude kojima ću pokazati toplinu. Reći nekome da ga voliš je veoma ozbiljno. Ne poigravaj se osjećanjima, prokockaćeš ih..." I tako u nedogled.

Ako mislimo da drugi po sebi nisu vrijedni naše ljubavi, onda mislimo da ni mi u svom suštinskom izdanju nismo vrijedni njihove. Pa se onda usamimo, rastužimo i osjetimo napuštenima. Mislimo da smo nevažni, nesnažni i nebitni. Odatle onaj vrtlog misli: "Nisam dovoljno..."

Sjetite se ovoga kad se sljedeći put osjetite tako. Znajte da vas to vaš um vodi u zamku. Svojim ste postojanjem zaslužili ljubav, a nje bar ima beskonačno mnogo. Množi se dijeljenjem.

Tada podijelite ljubav. To je najljepša stvar koju možete uraditi.

I još ste slobodni da birate kako ćete voljeti druge. Zagrljajem? Pozivom? Cvijetom? Volim te?

Biraj.

I slušaj Sopot. Sopot je ljubav.

Priča o ljubavi: Avantura sa bjeskalicom

Da li ste gledali Ljude u crnom?

Scena iz filma "Ljudi u crnom"

Uvijek me je oduševljavao ovaj patent bljeskalice, štapića koji zabljesne i pobriše pamćenje ljudima bez naočala. Upamtite ovu alatku.

Vodim vas sada u jednu avanturu. Spremni? Idemo.

Sjetite se onih ljudi iz ovog života za koje ste pomislili da su vaše srodne duše. Mislite na vaše najbolje prijateje; na vaše mentore; na profesore na koje ste se ugledali. Prisjetite se onih sa kojima ste bili nerazdvojni. Ne zaboravite ljude koje ste sreli putujući i one koje ste za par dana poznavali bolje nego članove svoje porodice. Sjetite se onih koje ste poželjeli zagrliti, uzeti i ponijeti sa sobom kući samo da vam budu blizu; ljudi koje ste neobjašnjivo zavoljeli ili u koje ste se zaljubili. Mislite o onima čiji su vas pogledi očaravali i osmijesi sijali kao da bacaju svjetlo na vaše srce. Zaustavite se sa čitanjem i jasno vizualizirajte takve osobe.

Imate neke ljude na umu? Ili jednu osobu? Znate ko je to?

Odlično.

Zamislite sada energiju te osobe kako vam prilazi. Ona postoji, ali ne izgovara svoje ime i prezime. Osjećaji koje ona budi u vama su dovoljni prepoznate tu osobu; to je vaša srodna duša. On ili ona ne spominje svoju porodicu, svoje roditelje ili djecu; ne govori vam o svome poslu i hobijima; ne naglašava svoje obrazovanje, godine i vjeru. Ta osoba se pretvorila u sušto postojanje.

Oduševljeni ovom prilikom, vi toj osobi predlažete sljedeće.

"Pođi sa mnom. Idemo na vikend u grad u kojem nikad nismo bili. Tamo nas niko i ne poznaje. Idemo da zajedno istražujemo svijet; da slobodno plešemo po ulicama, šetamo po plažama, pijemo mirisne čajeve i jedemo najljepše kolače. Idemo da ležimo i posmatramo zvijezde, a onda zaspemo čvrsto zagrljeni. Da posmatramo izlaske i zalaske sunca držeći se za ruke. Da rame uz rame mi ćutimo. Idemo da okusimo slobodu i dozvolimo željama da se ostvare...

U nedjelju uveče, kada se vratimo, bljeskalica će nas bljesnuti. Ničega se nećemo sjećati. Za naše radosti niko neće znati."

Prilično sam sigurna da bi većina nas bez razmišljanja pristala. I većina onih koje ste zamislili ranije.

Ipak, okovali smo se da se ustručavamo, ganjamo iluziju života i propuštamo mu poentu. Nije dobar dan onaj kad vas niko ne naživcira. Dobar dan se mjeri po broju osmijeha, trajanju smjehotresa, jačini zagrljaja i  količini bezuslovne pažnje. Ovo smo nekako zaboravili pa se sada plašimo osude ako počnemo da stršimo. Ne želimo da odgovaramo za svoje postupke čak i kada nas jasno vode do sreće, ljubavi i zadovoljstva.

Da li nam je neophodna bljeskalica da bismo se upustili u sreću? 

Eto, razmislite o tome. Ako podstiče ljubav i uzrokuje sreću za mene je to dobra stvar, taman mi hiljade ljudi reklo da griješim.

U duhovnom svijetu nema greške. 

Sve sa razlogom.

Mi sa razlogom.

I ljubavlju. 

Podrška je majka sreće.

Ovaj blog je blog podrške. Toliko je smatram vrijednom, a evo i zašto.

Podrška je za svakog različita. Razlikuje nam se čak i od dana do dana. Navešću nekoliko ličnih primjera...

- Prošle sedmice bila mi je potrebna podrška da se spakujem i preselim preko okeana.
- Danas maštam o podršci za prilagođavanje Banjaluci, studiranju i životu među članovima porodice.
- Kad god pričam o blogovanju nadam se podršci kako bih bila više motivisana za dalje pisanje.
- U kupovinu gaderobe rijetko idem sama jer mi je često potrebna podrška u donošenju odluka.
- Kad mi se manje lijepe uspomene probude, čeznem za podrškom da lakše preradim te emocije.

Moj se život potpuno preoblikovao na jednom predavanju u trećem semestru mog studija u Kanadi. Taj dan došla sam neispavana, prehlađena i u žurbi jer su mi slijedile dvije smjene na poslovima. Tadašnja nova profesorica, primjetivši da nešto ne štima, potapšala me je po ramenu i zatražila da ostanem s njom poslije časa. Ja zatečena, a ona odlučna, sjedosmo kad me je pitala: "Šta ja mogu učiniti za tebe?"

Nova profesorica, još me ne poznaje, sjeda i stavlja mi na raspolaganje sebe. Bez ikakve obaveze, ona mi daje svoju nepodijeljenu pažnju. Posmatra me kao da je svaka moja riječ ključna. Plač; plakala sam ne znajući kako drugačije da iskažem stres, pritisak i opterećenost koje sam nosila na ramenima. Rekla mi je da si uzmem koliko je god vremena potrebno te je strpljivo sačekala da se saberem.

Tada sam joj nabrojala šta me sve muči. Mnogo sam stvari navela shvativši da su se dobrano nakupile u prethodnih par godina. Pitala me je koje tehnike i metode koristim da se nosim sa tim izazovima. Tišina. Shvatih tada da sam kutiju sa alatima za rad na sebi negdje izgubila. Profesorica mi je predložila da odem na savjetovanje, što sam i uradila i uspjela preokrenuti svoj život na vedro, radosno zadovoljstvo. O tome ću neki drugi put, a sada se držimo te profesorice.

Ona je ta koja je primjetila da se nešto dešava. Ona je ostala poslije časa sa mnom, iako nije morala. Njene riječi još odzvanjaju: "Znam da ne moram, ali ja svoje studente ne ostavljam na cjedilu. Ja ih podržavam."

Eto nas opet kod podrške. Ona je često "samo" prostor i vrijeme poklonjeno nekome kome teret postaje pretežak. Svi mi duboko u sebi krijemo strah od samoće. Pa društvena smo bića iz malih plemena, to je normalno. Samim time, ima smisla da uživamo i da se topimo kada neko odvoji svoju pažnju samo za nas i pokloni nam energiju da se lakše napunimo. Podrška.

Svi smo mi strušnjaci u svojim životima. Nisam ti potrebna ja da ti kažem šta da radiš, te procijenim ili ocijenim. Ti najbolje znaš šta želiš i do čega ti je.

A ja sam ti tu za šta god ti mogu pomoći.

Ja sam ti podrška.

Slijedi svoje srce, nećeš pogriješiti!

Ova priča je smještena na terasi kuće u kojoj sam bila podstanarka jednog ljeta u Torontu. Jutro je, a ja sam upravo završila popunjavanje prijave za posao u svojoj struci, na neodređeno, puno radno vrijeme. Mnogi bi rekli da je to izuzetna prilika, san na javi, šta bi ti više...

Sreću. Svoju sreću, ne tuđu. Ovu sreću:

Vozeći kući sa aerodroma, Sept. 2016.

Sjedeći pred računarom tog slobodnog dana u mjesecu, razmišljala sam o sebi. Osvrnuh se: završila dvogodišnji studij, volontirala, radila, studentica generacije, zaposlena u struci... u tuđini. Šta sada? Gdje se vidim? S kim? Kako? Šta ja želim? Šta stvarno želim?

Nakon što sam izmeditirala i upitala Svemir šta mi je činiti, iz dubine mog srca odzvanjalo je "pođi kući". Google mi je pronašao kartu, direktan let za tri sedmice, po cijeni nižoj od moje kirije. Ko je ovdje lud?

Poteško mi je da logički argumentujem ovu odluku. Nisam sigurna ni da je ona moja. Intenzitet i količinu radosti koja mi je narasla u grudima ne pamtim da sam u ovom životu osjetila. Vjerujem da svako od nas prati određeni put na kojem može da mijenja trake, da ubrza, uspori i zaustavi se. Poput automobila koji putuje, i mi putujemo. Iako nam konačno odredište i tačna ruta nisu poznati, mi umijemo da ih prepoznamo. Vidimo znakove pored puta, karakteristične građevine i ljude zbog kojih se rađa uzbuđenje: to je to! Na ispravnom smo kolosijeku!

Vjerujem da sam htjela reći ovo. Ne znam za drugi suštinski cilj mog dolaska kući osim pohoda na iskonsku sreću. Sve sa razlogom - nije naše da uvijek znamo kojim.

A gdje čuči tvoja sreća?
Na kojim ti raskrsnicama srce zaigra i oči zablješte?
Pitaš li se šta želiš?
Šta stvarno želiš?
Poslušajte...