"Ne mogu ja to. Nije za mene.
Što sam uopšte i počinjala?
Jesam li stvarno mislila da mogu da se mjerim sa njom?
Odkud mi ideja da mogu da joj pariram?
Vještija je. Ljepša. Mršavija. I zgodnija.
Više zaradjuje. Ima bolji auto. I odjeću.
Ima porodicu koja joj uvijek pomaže.
Srećna je kad god je sretnem.
Ja nikad neću biti tako srećna.
Putuje svako malo i govori tri jezika.
Svi je obožavaju. Sve joj je potaman.
Bolja je. Bolji je. Bolji su.
A ja...
Nisam dovoljno _________."
Mnogi od nas po nekad zapadnu u vrtlac ovakvih misli. Tada tugujemo, patimo i ne želimo nikome (pa ni sebi) priznati kakve nas to misli muče. Čine se da bi nam svi rekli da nemamo za čim da žalimo; da sve što nam je potrebno u životu imamo; krov nad glavom, hranu, vodu, sigurnost, porodicu i prijatelje...
A u nama neka rupa. Duboko, duboko u sebi osjećamo nemir. Nešto nam ne da mira. Nešto nas tjera da tugujemo. Nešto što ne želimo, ali je tu i u samoći se ne da ignorisati.
Nečemu su nas naučili drugi u odsustvu naše svijesti o tome. Možda smo bili premali, a možda preslabi, da razlučimo kako to nema smisla. Govorili su nam da moramo biti uspješni; da ćemo propasti ako ne steknemo diplome; da treba da budemo najbolji u razredu, generaciji, fakultetu, svijetu! "Vidi kako Marko zna da bude pristojan. Vidi, on sve radi kako treba, a ti..." Rekli su da je muškarac tu da zarađuje, a žena da brine; da će samo ona mršava, uteguta i vazda našminkana biti voljena; da muško mora da radi, pije i donese hljeb na sto. Zasuli su nas reklamama i idejama o tome kakvi treba da budemo.
Dok smo bili klinci i klinceze, govorili su nam: "Ako me ne poslušaš, ostaviću te!"
Ostavićeš me? Ostavićeš me ako ne slušam jer tad nisam vrijedna tvoje ljubavi? Aha, kužim - ljubav i pažnju moram da zaradim! Pa evo, sad ću ja to, sve ću kako ti kažeš. Tako je nastalo ono nešto, potreba da zaradimo pažnju. I ljubav.
Uslovili su nas. Toliko smo se ovoga naslušali i nagledali, da nam je postalo normalno uslovljavati ljubav. Sigurno ste nekad čuli "Nije svako vrijedan moje ljubavi. Zašto da je trošim na one koji je ne zaslužuju? Biram ljude kojima ću pokazati toplinu. Reći nekome da ga voliš je veoma ozbiljno. Ne poigravaj se osjećanjima, prokockaćeš ih..." I tako u nedogled.
Ako mislimo da drugi po sebi nisu vrijedni naše ljubavi, onda mislimo da ni mi u svom suštinskom izdanju nismo vrijedni njihove. Pa se onda usamimo, rastužimo i osjetimo napuštenima. Mislimo da smo nevažni, nesnažni i nebitni. Odatle onaj vrtlog misli: "Nisam dovoljno..."
Sjetite se ovoga kad se sljedeći put osjetite tako. Znajte da vas to vaš um vodi u zamku. Svojim ste postojanjem zaslužili ljubav, a nje bar ima beskonačno mnogo. Množi se dijeljenjem.
Tada podijelite ljubav. To je najljepša stvar koju možete uraditi.
I još ste slobodni da birate kako ćete voljeti druge. Zagrljajem? Pozivom? Cvijetom? Volim te?
Biraj.
I slušaj Sopot. Sopot je ljubav.
Što sam uopšte i počinjala?
Jesam li stvarno mislila da mogu da se mjerim sa njom?
Odkud mi ideja da mogu da joj pariram?
Vještija je. Ljepša. Mršavija. I zgodnija.
Više zaradjuje. Ima bolji auto. I odjeću.
Ima porodicu koja joj uvijek pomaže.
Srećna je kad god je sretnem.
Ja nikad neću biti tako srećna.
Putuje svako malo i govori tri jezika.
Svi je obožavaju. Sve joj je potaman.
Bolja je. Bolji je. Bolji su.
A ja...
Nisam dovoljno _________."
Mnogi od nas po nekad zapadnu u vrtlac ovakvih misli. Tada tugujemo, patimo i ne želimo nikome (pa ni sebi) priznati kakve nas to misli muče. Čine se da bi nam svi rekli da nemamo za čim da žalimo; da sve što nam je potrebno u životu imamo; krov nad glavom, hranu, vodu, sigurnost, porodicu i prijatelje...
A u nama neka rupa. Duboko, duboko u sebi osjećamo nemir. Nešto nam ne da mira. Nešto nas tjera da tugujemo. Nešto što ne želimo, ali je tu i u samoći se ne da ignorisati.
Nečemu su nas naučili drugi u odsustvu naše svijesti o tome. Možda smo bili premali, a možda preslabi, da razlučimo kako to nema smisla. Govorili su nam da moramo biti uspješni; da ćemo propasti ako ne steknemo diplome; da treba da budemo najbolji u razredu, generaciji, fakultetu, svijetu! "Vidi kako Marko zna da bude pristojan. Vidi, on sve radi kako treba, a ti..." Rekli su da je muškarac tu da zarađuje, a žena da brine; da će samo ona mršava, uteguta i vazda našminkana biti voljena; da muško mora da radi, pije i donese hljeb na sto. Zasuli su nas reklamama i idejama o tome kakvi treba da budemo.
Dok smo bili klinci i klinceze, govorili su nam: "Ako me ne poslušaš, ostaviću te!"
Ostavićeš me? Ostavićeš me ako ne slušam jer tad nisam vrijedna tvoje ljubavi? Aha, kužim - ljubav i pažnju moram da zaradim! Pa evo, sad ću ja to, sve ću kako ti kažeš. Tako je nastalo ono nešto, potreba da zaradimo pažnju. I ljubav.
Uslovili su nas. Toliko smo se ovoga naslušali i nagledali, da nam je postalo normalno uslovljavati ljubav. Sigurno ste nekad čuli "Nije svako vrijedan moje ljubavi. Zašto da je trošim na one koji je ne zaslužuju? Biram ljude kojima ću pokazati toplinu. Reći nekome da ga voliš je veoma ozbiljno. Ne poigravaj se osjećanjima, prokockaćeš ih..." I tako u nedogled.
Ako mislimo da drugi po sebi nisu vrijedni naše ljubavi, onda mislimo da ni mi u svom suštinskom izdanju nismo vrijedni njihove. Pa se onda usamimo, rastužimo i osjetimo napuštenima. Mislimo da smo nevažni, nesnažni i nebitni. Odatle onaj vrtlog misli: "Nisam dovoljno..."
Sjetite se ovoga kad se sljedeći put osjetite tako. Znajte da vas to vaš um vodi u zamku. Svojim ste postojanjem zaslužili ljubav, a nje bar ima beskonačno mnogo. Množi se dijeljenjem.
Tada podijelite ljubav. To je najljepša stvar koju možete uraditi.
I još ste slobodni da birate kako ćete voljeti druge. Zagrljajem? Pozivom? Cvijetom? Volim te?
Biraj.
I slušaj Sopot. Sopot je ljubav.
No comments:
Post a Comment