Nakon iscrpnog planiranja, drugarica i ja odlučimo da se nađemo u gradiću 50-ak kiometara od Toronta. Nikakav problem, sjednem ja u voz i stignem za nekih sat vremena. Dogovor je bio da će me pokupiti tamo pa da ćemo na ručak i u šetnju, a onda ona kući i ja na posao.
Stignem na stanicu pa zovem, šaljem poruke, zagledam po parkingu - nema. Šta bih sad, nit' naprijed nit' nazad. Zuzmem ja busiju i uhvatim se olovke i papira. U glavi haos.
- Gdje je tu poštovanje? Pa ja sam morala satima ranije da pođem ne bismo li se vidjele... a ona vozi i još se ne pojavljuje.
- Je li toliko teško koristiti telefon za ono za šta je namijenjen?
- Kako može biti pofesionalna kad postupa ovako neodgovorno?
- Što sam uopšte pristajala i na šta sa njom kad joj očigledno nisam bitna pa neće da me ispoštuje? I ja sam blentava.
I tako dalje...
Do jednom. Dok mi nije pukao film. Pa dobro, Nikolina, ošta? Čemu ovolike negativne misli? Šta postižem ovom ljutnjom, kivnošću, naslađivanjem, sekiranjem, brigom i krivicom? Hoće li me to igdje dovesti? Ako biram negativnost to znači da preispitujem Boga, da se igram sudije i umišljam sebi da imam moć, da sam najbolja. U svari, hranim ovaj ego koji me spopada i čezne za priznanjima.
Zen, mir i harmonija - sve se sa razlogom dešava. Opusti se. Uživaj. I vježbaj to na malim stvarima, poput ove. Prihvatanje, predaja, vjerovanje i bitisanje u sadašnjem trenutku se vježbaju, kao tricepsi i ostali mišići. Nije bodibilding, nego spiritbilding.
Ručasmo suši i ne bi njoj nikako jasno zašto se ja ne ljutim. Ne bi ni meni najjasnije, ali to nije ni srž. Najbitnije je da sam se osjećala moćnije, mirnije i prijatnije nego ikad! Dobro u meni je naraslo; ja sam narasla.
Prilično sam sigurna da ne postoji međunarodni student koji se nije našao u ovom oblaku misli.
"Šta je meni ovo trebalo?"
"Šta mi bi da uraim ovo?"
"Koji mene đavo natjera?"
Ova pitanja me napadnu kada se suočim sa nekim velikim izazovom ili zadatkom koji zahtijeva trud i rad, a ja se ne osjećam dovoljno jakom. Na primjer:
- Na faksu radimo veliki grupni projekat i svi članovi moje grupe se povuku u posljednjoj sedmici. Na meni ostaje da sve završim.
- Ugovor na poslu će da mi istekne uskoro. Sad treba da radim na rezimeu, dokumentima, tražim drugi posao i istovremeno radim na ovome dok sam pod ugovorom. Kirija ne čeka.
- Za 20 dana treba da se selim, ne znam gdje. Prepuštena sam sebi da vršljam po oglasima i nađem vremena za razgledanje soba i stanova.
- Usamljena sam! Radim, studiram, usavršavam se, volontiram... ali kao da niko nije uz mene ovdje. Svi moji su kod kuće. Nema komšije da pijemo kafu, nema kafića da me konobar zna, nema ekipe za žurku i nema slipovera.
Pritisak, stres, briga i strah.
Reakcije će uveliko da zavise od mog nivoa energije. Nekad će mi biti dovoljno da se protegnem i nastavim da radim, a nekad... pa, čućete.
Život nas uči tehnikama za ublaživanje ovih negativnih i iscrpljujućih faktora. Evo nekih koje ja koristim:
- Olovka i papir: ipisivanje toka misli, pisanje u dnevnik, pisanje pisma koje nikad neću poslati (pssst);
- Tastatura i monitor: pisanje na blogu, pretraživanje interneta za savjete i slična iskustva, blejanje na Fejsbuku, čitanje članaka;
- Tava i kutljača: kuvanje - pronalaženje, izmišljanje i isprobavanje novih recepata, zdrava ishrana;
- Pedala i točak: vožnja biciklom, vježbanje kod kuće ili u teretani, učenje novih vježbica i stvaranje svog plana za vježbanje, šetanje;
- Prisutnost i prostirka: meditacija, joga, istezanje, molitva, einstellen, slušanje smirujuće muzike, vježbe disanja;
- Ljudi: pričanje sa bliskim osobama, plakanje sa istima, Skajpanje, istresanje ("venting") na osobe od povjerenja uz njihov pristanak;
- Šećer: u ograničenim količinama, čokolada, sladoled (od čokolade), kolačići i torte (sa čokoladom)
Ovo su moji mehanizmi za nošenje sa stresom. Oni su sastavni dio zdravlja i sreće na svakodnevnom planu. Kada organizujem svoje vrijeme, uvijek pokušam da ostavim prostor između aktivnosti za ove stvari. U socijalnom rau ih zovemo "self care", tj. briga o sebi.
Ima tako i onih dana kad baš i ne ide. Pritisak nadvlada moje mehanizme i tad sam kao zarobljena. Potreban mi je reset da se podsjetim na iskonske vrijednosti i razloge za sve što radim u životu. Njih sam ispisala u dnevniku pa mi je lakše da ih pročitam svaki put.
Često ni ovo nije dovoljno. Pošto su mi vjera i duhovnost jako bitni i značajni, uhvatim se knjiga i učenja svojih mentora i izučavam ih. Znajući da se ništa ne dešava slučajno, prave riječi me uvijek pronađu u pravom trenutku. One liječe jer me vode ka prihvtanju realnosti kakva jeste. Podsjećaju me da se sve na svijetu dešava sa ciljem da ljudima bude bolje, da se širi ljubav i sreća, i da neko to gore vidi sve. Kao da tom nekome predam onu odgovornost i pritisak sa mojih leđa - i već se osjećam zdravije i ljepše.
Eto, sljedeći put kada se upitaš "Koji me đavo natjera...", sjeti se da živiš sa ciljem, zdravljem i svrhom, pa reci "Hvala!".
(Hvala, Svemire, za ovu radost, ljubav i užitak; Toronto, Jun 2016)
Baš me zanima, šta si ti uradio/la ove sedmice da se pobrineš o sebi? Slobono mi piši u komentare ispod!
Dođe tako vrijeme kada se raskukam, a da to ni ne primijetim. Kao da se povremeno umorim jer je sve u redu - pa krenem da se požalim.
("Ako još samo...", preuzeto sa http://goo.gl/sTFxfT)
"Ali..."
"Još kad bih..."
"Sad još samo da..."
Poznato?
Sigurno ste nekad načuli onu "Čovjeku nikad dosta." Odgajani smo da vjerujemo u nezasitu prirodu čovjeka, po kojoj je uvijek potrebno još samo nešto da upotpuni šupljinu u meni. Ovom logikom su mir i sreća ideali koje nikad nećemo dostići. Uvijek će biti nešto što nam "nedostaje" i zbog čega nismo dovoljno dobri i nismo zadovoljni.
Mislim da je ovo ubjeđenje rezultat klime u društvu. Ono nas podstiče da vodimo rat između očekivanja i stvarnosti; da odbijamo da prihvatimo da smo dovoljno dobri; da tražimo izlaz u prividnim intimnim zadovoljstvima, poslu, vezama i ostalim zanimacijama... I opet da nam nešto nedostaje kad legnemo u krevet da spavamo.
Ovaj obrazac mi zapada za oko od kada sam u Kanadi. Prije nego što sam našla društvo ovdje, dosta vremena sam provodila na Skajpu sa svojima u BiH. Ljudi bi me pitali kako mi je, je li sve u redu, nedostaje li mi išta... i svima - osim najbližima - bih govorila da sam dobro.
Ipak, u skoro svakom razgovoru sa mamom dešavao mi se "Ali..." momenat. Uvijek nešto: fali društvo, fali mamina hrana, mrzi me da idem ovdje ili ondje, dosadno mi je, premorena sam... Dok se jednog dana nisam upitala šta ja to hoću; drugim riječima, u čemu je problem, Nikolina?
Od tada, kada god počnem da kukam, da tažim pažnju i "rješenje" van sebe, upitam se - šta je to meni zaista problem u ovom trenutku?
Onda se sjetim: ljudi smo, ne kukavice.
Život je pred nama; ne sutra, ne kad i ovo prođe, nego sad.
Što sam se iskomplikovala?
Zar ne tražim sreću i mir?
Skuliraj, udahni, i budi zahvalna.
Ovaj tekst se temelji na mom iskustvu te nema svrhu mijenjanja tvog života za 10 minuta.
Pred kraj svog studija na koledžu prijavih se na šestodnevni kamp za mlade lidere, takozvani RYLA. Svake godine ga organizuje lokalni distrikt Rotari klubova koji stipendiraju odabrane kandidate. Zaželim ja iskreno da me odaberu pa tako i bi. Kasnije ću da vam prepričam nezaboravne doživljaje sa kampa, a ako ste znatiželjni, izvol'te...
(Video created at RYLA 2016, Orangeville, Rotary District 7080)
Izdvajam jedan trenutak koji je me natjerao da se zamislim. Kada smo pošli da spavamo posljednje veče u kampu, cimerka me je upitala: "Kako si uspjela sve to da postigneš?" Tačno je da svi različito definišemo uspijeh, ali po nekad nam pomogne iskustvo drugoga. Zato svoj odgovor dijelim i sa vama u nadi da će još nekome pomoći.
1. Znaj šta želiš i imaj viziju.
Kliše? S razlogom! Prije ili kasnije svi dođemo u iskušenja kada se upitamo "Čemu ovo sve?!" Tada je veoma korisno imati jasan cilj. Ako si nemir i ne znaš šta hoćeš, upitaj se sljedeće:
Do čega želim da dođem?
Gdje se vidim u narednih X mjeseci/godina?
Šta me pokreće i u čemu uživam svaki dan?
Bez čega ne mogu zamisliti svoj život?
Kada malo razmisliš o svojim odgovorima, zažmiri i zamisli tu budućnost. Stvori viziju i oboji je stvarnošću - neka u tvojoj glavi svi ciljevi budu postignuti! Mani se skromnosti, maštanje je besplatno! Osjeti sreću, zadovoljstvo i ispunjenost u toj novoj životnoj situaciji. Zatim je pusti; pošalji je u svemir. To je sada alternativna stvarnost.
Doći na studij u Kanadu, redovno završavati projekte i zadaće, uključiti se u volontiranja, aplicirati na stipendije, dati svoj maksimum na koledžu - neki su od mojih pređašnjih ciljeva.
Savjet: ukoliko imaš vremena, napravi pano za svoju viziju! Više informacija na How to make a vision board (sadržaj je na engleskom jeziku; ukoro poseban tekst o njima). 2. Napravi plan i posjećuj ga redovno.
Kada znaš gdje želiš da dospiješ, potrebno je da saznaš kako da dođeš do tamo. Korisna alatka za identifikovanje ovih koraka naziva se "SMART goals" ("pametni ciljevi"). Ovaj akronim znači sljedeće:
S - Specific - Šta tačno zadatak podrazumijeva?
M - Measurable - Kako ćeš izmjeriti tj. znati da je cilj postignut?
A - Attainable - Da li je zadatak u tvojoj moći?
R - Realistic - Je li cilj realan?
T - Timely - Koliko vremena ti je potrebno?
(SMART goals - preuzeto sa http://goo.gl/h7ko6m)
Svaki cilj će podrazumijevati različite korake. Zato predažem da ih zapišeš. Nemoj se previše brinuti da li ćeš pogriješiti oko nečeg - sigurno hoćeš. Priroda planova je promjenljiva! Kako vrijeme bude odmicalo, predlažem da se vratiš ovom spisku i ponovo ispitaš korake i ciljeve da vidiš dokle si dogurala/o - i kako da ih sada poboljšaš. Evo mog primjera iz prošle godine; ne sudite po kvačicama, moliću.
(Primjer plana za postizanje cilja "uspješno završiti koledž",
iz mog dnevnika, početak prvog semestra u Kanadi, Januar 2015)
3. Uradi (skoro) sve u svojoj moći.
Kažem "skoro" jer ne zagovaram onu latinsku po kojoj cilj opravdava sredstvo. Mislim da nije u redu svjesno škoditi drugima zarad svog interesa. Ipak, malo šta u životu nam padne sa neba. Ovo znači da svaki veliki rezutat podrazumijeva veliki trud. Talenti sigurno postoje, ali vještine se razvijaju samo radom. Zato - zasuči rukave i nemoj da ti bude mrsko! Uvijek znaj zašto nešto radiš, pa makar to bilo "jer je osjećaj dobar".
Savjet: ako želiš da te primjete, po nečemu moraš da stršiš. Pri tom ne mislim na šašavu frizuru ili fluorescentne čarape. Izuzetni rezulatati nastaju kada se uloži izuzetan trud! Nadmaši očekivanja; pročitaj pasus "za one koji žele znati više"; istraži temu na internetu; postavi pitanje; razmijeni kontakt informacije; skupljaj certifikate, napravi svoj portfolio i pokaži ga kolegama; uradi i ono što ne moraš - to će da te izdvoji iz gomile.
(Iznosim svoje mišljenje na kampu RYLA, April 2016)
4. Ono što nije u tvojoj kontroli - prihvataj.
Lakše je reći nego uraditi, znam. Svi smo bar jednom došli do prepreke koja je veća od nas. Šta tad? Pa, šta su ti opcije? Obično postoje dvije: prva je da budeš Sizif i dalje uzaludno upireš, a druga da batališ taj put i tražiš alternativu. Meni pomaže i da se upitam šta je "najgori" mogući scenario. Ovo je dobar trenutak da posjetiš svoj plan od ranije (mudrost br. 2). Što više vremena trošiš na nerviranje, to ćeš kasnije stići do cilja.
Po dolasku u Kanadu, planirala sam da se zaposlim i radim 20 sati sedmično, koliko je maksimalno i dozvoljeno. Nađoh posao, ali mi nisu mogli garantovati sve sate. Svijet mi se srušio dok nisam shvatila da ne mogu preko noći uticati na odluke svoj nadležnog. Prošlo je par sedmica dok sam se presabrala i shvatila da je najbolja alternativa da nađem još jedan posao. Ne lezi vraže, nađoh još dva!
5. Ne odustaj, traži podršku, vjeruj.
Hiljadu puta će ti se učiniti da ništa od ovoga nema smisla. Upitaćeš se zar život stvarno mora da bude tako zapetljan i zašto baš tebe da zadesi ovo ili ono. Možda ćeš se osjećati neshvaćeno i najusamljenije ikad. Doće ti da vrisneš, batališ sve i da plačeš istovremeno; o ovome stanju sam već pisala. Upamti sljedeće:
Nisi sam/a. Sve knjige i tekstovi ovog svijeta postoje da bi se ljudi sa njima poistovjetili. Biće prije da još tragaš za određenim štivom i ljudima.
Traži podršku. Malo ko umije da čita misli na daljinu. Ako se osjećaš negativno, pokušaj se javiti poznanicima, članovima porodice, prijateljima ili meni. Po nekad sve što nam je potrebno su riječi "Sve će biti u redu", ili višečasovni razgovori, na drugu ruku. Probaj i saznaj šta tebi pomaže pa budi svoj najbolji spasilac.
Vjeruj. U bilo šta: Boga, Bogove, višu silu, svete knjige, moć sadašnjeg trenutka, zakon privlačenja, Reiki, drago kamenje, obično kamenje, bacanje graha ili savršenu ravnotežu u svemiru. Vjeruj da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. Vjeruj da postoji red i da se sve dešava sa razlogom. To će te spasiti kad bude najteže,
------------------------------------
Hajde da se spojimo! Slobodno podijeli svoje mišljenje u komentarima ispod!
Ne želim ovdje da nabrajam svoja dostignuća i uspjehe; njima je mjesto u mom rezimeu. Pišem u nadi da će se naći oni kojima će ova iskustva biti od koristi. Živim u ubjeđenju da će nas ovaj blog spojiti i doprinijeti našim životima. Ako ti se ne sviđa: Alt + F4, sve pet, hvala na posjeti!
