Prilično sam sigurna da ne postoji međunarodni student koji se nije našao u ovom oblaku misli.
"Šta je meni ovo trebalo?"
"Šta mi bi da uraim ovo?"
"Koji mene đavo natjera?"
Ova pitanja me napadnu kada se suočim sa nekim velikim izazovom ili zadatkom koji zahtijeva trud i rad, a ja se ne osjećam dovoljno jakom. Na primjer:
- Na faksu radimo veliki grupni projekat i svi članovi moje grupe se povuku u posljednjoj sedmici. Na meni ostaje da sve završim.
- Ugovor na poslu će da mi istekne uskoro. Sad treba da radim na rezimeu, dokumentima, tražim drugi posao i istovremeno radim na ovome dok sam pod ugovorom. Kirija ne čeka.
- Za 20 dana treba da se selim, ne znam gdje. Prepuštena sam sebi da vršljam po oglasima i nađem vremena za razgledanje soba i stanova.
- Usamljena sam! Radim, studiram, usavršavam se, volontiram... ali kao da niko nije uz mene ovdje. Svi moji su kod kuće. Nema komšije da pijemo kafu, nema kafića da me konobar zna, nema ekipe za žurku i nema slipovera.
Pritisak, stres, briga i strah.
Reakcije će uveliko da zavise od mog nivoa energije. Nekad će mi biti dovoljno da se protegnem i nastavim da radim, a nekad... pa, čućete.
Život nas uči tehnikama za ublaživanje ovih negativnih i iscrpljujućih faktora. Evo nekih koje ja koristim:
- Olovka i papir: ipisivanje toka misli, pisanje u dnevnik, pisanje pisma koje nikad neću poslati (pssst);
- Tastatura i monitor: pisanje na blogu, pretraživanje interneta za savjete i slična iskustva, blejanje na Fejsbuku, čitanje članaka;
- Tava i kutljača: kuvanje - pronalaženje, izmišljanje i isprobavanje novih recepata, zdrava ishrana;
- Pedala i točak: vožnja biciklom, vježbanje kod kuće ili u teretani, učenje novih vježbica i stvaranje svog plana za vježbanje, šetanje;
- Prisutnost i prostirka: meditacija, joga, istezanje, molitva, einstellen, slušanje smirujuće muzike, vježbe disanja;
- Ljudi: pričanje sa bliskim osobama, plakanje sa istima, Skajpanje, istresanje ("venting") na osobe od povjerenja uz njihov pristanak;
- Šećer: u ograničenim količinama, čokolada, sladoled (od čokolade), kolačići i torte (sa čokoladom)
Ovo su moji mehanizmi za nošenje sa stresom. Oni su sastavni dio zdravlja i sreće na svakodnevnom planu. Kada organizujem svoje vrijeme, uvijek pokušam da ostavim prostor između aktivnosti za ove stvari. U socijalnom rau ih zovemo "self care", tj. briga o sebi.
Ima tako i onih dana kad baš i ne ide. Pritisak nadvlada moje mehanizme i tad sam kao zarobljena. Potreban mi je reset da se podsjetim na iskonske vrijednosti i razloge za sve što radim u životu. Njih sam ispisala u dnevniku pa mi je lakše da ih pročitam svaki put.
Često ni ovo nije dovoljno. Pošto su mi vjera i duhovnost jako bitni i značajni, uhvatim se knjiga i učenja svojih mentora i izučavam ih. Znajući da se ništa ne dešava slučajno, prave riječi me uvijek pronađu u pravom trenutku. One liječe jer me vode ka prihvtanju realnosti kakva jeste. Podsjećaju me da se sve na svijetu dešava sa ciljem da ljudima bude bolje, da se širi ljubav i sreća, i da neko to gore vidi sve. Kao da tom nekome predam onu odgovornost i pritisak sa mojih leđa - i već se osjećam zdravije i ljepše.
Eto, sljedeći put kada se upitaš "Koji me đavo natjera...", sjeti se da živiš sa ciljem, zdravljem i svrhom, pa reci "Hvala!".
Baš me zanima, šta si ti uradio/la ove sedmice da se pobrineš o sebi? Slobono mi piši u komentare ispod!
"Šta je meni ovo trebalo?"
"Šta mi bi da uraim ovo?"
"Koji mene đavo natjera?"
Ova pitanja me napadnu kada se suočim sa nekim velikim izazovom ili zadatkom koji zahtijeva trud i rad, a ja se ne osjećam dovoljno jakom. Na primjer:
- Na faksu radimo veliki grupni projekat i svi članovi moje grupe se povuku u posljednjoj sedmici. Na meni ostaje da sve završim.
- Ugovor na poslu će da mi istekne uskoro. Sad treba da radim na rezimeu, dokumentima, tražim drugi posao i istovremeno radim na ovome dok sam pod ugovorom. Kirija ne čeka.
- Za 20 dana treba da se selim, ne znam gdje. Prepuštena sam sebi da vršljam po oglasima i nađem vremena za razgledanje soba i stanova.
- Usamljena sam! Radim, studiram, usavršavam se, volontiram... ali kao da niko nije uz mene ovdje. Svi moji su kod kuće. Nema komšije da pijemo kafu, nema kafića da me konobar zna, nema ekipe za žurku i nema slipovera.
Pritisak, stres, briga i strah.
Reakcije će uveliko da zavise od mog nivoa energije. Nekad će mi biti dovoljno da se protegnem i nastavim da radim, a nekad... pa, čućete.
Život nas uči tehnikama za ublaživanje ovih negativnih i iscrpljujućih faktora. Evo nekih koje ja koristim:
- Olovka i papir: ipisivanje toka misli, pisanje u dnevnik, pisanje pisma koje nikad neću poslati (pssst);
- Tastatura i monitor: pisanje na blogu, pretraživanje interneta za savjete i slična iskustva, blejanje na Fejsbuku, čitanje članaka;
- Tava i kutljača: kuvanje - pronalaženje, izmišljanje i isprobavanje novih recepata, zdrava ishrana;
- Pedala i točak: vožnja biciklom, vježbanje kod kuće ili u teretani, učenje novih vježbica i stvaranje svog plana za vježbanje, šetanje;
- Prisutnost i prostirka: meditacija, joga, istezanje, molitva, einstellen, slušanje smirujuće muzike, vježbe disanja;
- Ljudi: pričanje sa bliskim osobama, plakanje sa istima, Skajpanje, istresanje ("venting") na osobe od povjerenja uz njihov pristanak;
- Šećer: u ograničenim količinama, čokolada, sladoled (od čokolade), kolačići i torte (sa čokoladom)
Ovo su moji mehanizmi za nošenje sa stresom. Oni su sastavni dio zdravlja i sreće na svakodnevnom planu. Kada organizujem svoje vrijeme, uvijek pokušam da ostavim prostor između aktivnosti za ove stvari. U socijalnom rau ih zovemo "self care", tj. briga o sebi.
Ima tako i onih dana kad baš i ne ide. Pritisak nadvlada moje mehanizme i tad sam kao zarobljena. Potreban mi je reset da se podsjetim na iskonske vrijednosti i razloge za sve što radim u životu. Njih sam ispisala u dnevniku pa mi je lakše da ih pročitam svaki put.
Često ni ovo nije dovoljno. Pošto su mi vjera i duhovnost jako bitni i značajni, uhvatim se knjiga i učenja svojih mentora i izučavam ih. Znajući da se ništa ne dešava slučajno, prave riječi me uvijek pronađu u pravom trenutku. One liječe jer me vode ka prihvtanju realnosti kakva jeste. Podsjećaju me da se sve na svijetu dešava sa ciljem da ljudima bude bolje, da se širi ljubav i sreća, i da neko to gore vidi sve. Kao da tom nekome predam onu odgovornost i pritisak sa mojih leđa - i već se osjećam zdravije i ljepše.
Eto, sljedeći put kada se upitaš "Koji me đavo natjera...", sjeti se da živiš sa ciljem, zdravljem i svrhom, pa reci "Hvala!".
 |
| (Hvala, Svemire, za ovu radost, ljubav i užitak; Toronto, Jun 2016) |
Baš me zanima, šta si ti uradio/la ove sedmice da se pobrineš o sebi? Slobono mi piši u komentare ispod!
No comments:
Post a Comment