Kako i zašto me nije popustio povratnički entuzijazam

Prije malo više od mjesec dana preselila sam se nazad u Banjaluku. Svakodnevno srećem poznanike i poznanice na čija sam pitanja odveć navikla. "Kako je u Torontu? Do kad ostaješ ovdje? Aha, aha.. Pa što to? Baš si blesava. Znači vratila si nam se? I šta ćeš sad? Eh, da je meni otići..."

Džaba; džaba i nagrade, i stipendije, ponude za posao, astronomska plata, novo društvo, hobiji i interesi, kad u meni ne izazivaju strast. Ravnodušno ih gledam i sa zahvalnošću ostavljam nekome drugom. Osvajam svoj uspijeh i svoju sreću. Toliko je jednostavno da ću vam i podsmijeh oprostiti.

Nikad se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam smjela da dobijem za dvije godine u Kanadi. Porasla sam u mnogim aspektima sebe: lično, profesionalno, duhovno, društveno, a ponajviše djetinje. Živi sam dokaz da je Antić bio u pravu zapisavši "Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta."

Odrasla do djeteta, Banjaluka, okt. 2016

Djeca znaju šta im se sviđa, a šta ne. Ona otvoreno pokazuju osjećanja, namjere i težnje kako bi od okoline to sviđanje i dobila. Naivno šetaju svijetom poklanjajući bezrezervnu pažnju sadašnjem trenutku. Djeca znaju šta je za njih radost i sve što žele je da radost budu, ovdje i sad. Ne brine ih mnogo mogućnost bankrota ili propuštena prilika zarad nekog ranijeg izbora. Djeca vole cijelim srcem; šta je to drugo nego sreća?

Dok postajem sve više dijete, shvatam kako zbunjujem druge svojim godinama. I sebi nekad zazvučim nevjerovatno kad pomislim gdje sam sve bila i šta sam radila od '95. do danas. Ipak, vrijeme provedeno u Kanadi uvelike me je oblikovalo u ovo što jesam, a čudo sam (kažu neki dragulji oko mene).

Uzdignute glave izgovaram "Jesam, čudo sam", ali nastavljam "i svi smo mi čuda na svoje načine". Čudo u meni se probudilo onda kada sam osvijestila svoju misiju i strast. Put do toga je bio krivudav, ali i jedini ispravni. Vidite li kako se te dvije odrednice nadopunjuju? Nije moglo drugačije.

Preuzeto sa http://thevinylshack.com/images/T/1075.png

Bilo je neophodno da se sama preselim na drugu stranu Zemlje, radim po 3 posla dok studiram na engleskom i volontiram kako bih postigla sve što jesam. Moralo se desiti da putujem po 5 sati dnevno i da me kulturni šok slama i prelama u samoći studentskog sobička. Svemir je udesio da radim neplaćenu praksu po više od 8 sati dnevno noseći se sa zadacima stalnih uposlenica. Zaredalo se i onih emotivnih trenutaka: nostalgija, nedostajanje, neispunjena potreba za bliskošću i pokazivanjem afektivne vezanosti, čežnja za porodicom, maminom hranom, rješavanjem nesporazuma... Nije bilo moje da izbjegnem raspadanje i sastavljanje svoje ličnosti kada god bi dolazilo do životnih promijena. Trebalo je da Svemir testira moja vjerovanja i predanost Njemu; ti su mi ispiti bili najizazovniji.

Položila sam. Znam da jesam jer danas živim svoj san. Svako jutro se budim zahvalna jer smijem zagrliti mamu i poželjeti joj divan dan.

Mama i ja, Banjaluka, okt. 2016

Ne prođe niti jedan dan a da se izjutra ne obratim sebi. Pričam sa Kosmosom unutra i sve se tada dogovorimo. Kažem mu koliko ga volim i koliko mi je čast biti živa, na putu koji je najbolji mogući za mene. Zamolim ga da nas čuva i da nastavi da radi ono što je najbolje za nas. Saopštim mu i svoje nove ideje i maštanja, pa se zahvalim što je uz mene. Iskreno se obradujem svome srcu koje kuca, očima koje vide i tijelu koje me savršeno služi. Na glas se smijem kada osjetim uzbudjenje i radost. Volim život.

U sebi sam otkrila izvor - nepresušan, čini se. Zato me nije popustio povratnički entuzijzam. Niti će, jer vratila sam se sebi.