Plači, manje ćeš piškit'.

Kada poznanicima i prijateljima kažem da skoro jednom sedmično proživim krize samovanja, zabezeknu se. Nespojivo im je, kažu, da neko tako pričljiv i otvoren može da bude toliko usamljen. Tada me pitaju zašto plačem. Evo odgovora.

Plačem jer...

...se osjećam usamljeno u ovoj betonskoj džungli od 6 miliona stanovnika.
...me plaši pomisao da je sva moja porodica na drugoj strani Zemlje.
...nemam na koga da se oslonim kada mi je teško.
...vidim da vijet ide stranputicom, a ruke kao da su mi vezane.
...me steže u grudima kada zamislim bol, krv, ratove i zlo koje izlazi iz ljudi.
...nemam pojma kuda idem u svom životu nakon što sam diplomirala.
...se bojim da ću (p)ostati rob konzumerstva i kapitalizma.
...se osjećam neshvaćeno, odbačeno i suvišno u ovome društvu.
...ne znam gdje pripadam, ako uopšte pripadam.
...mi se čini da su svi uz mene samo kada zračim pozitivno.
...ne znam za šta me Svemir priprema, ali osjećam odgovornost da ispunim zadatak.
...osjećam da životi mnogih ovise o mojim postupcima.
...sam ranjiva i teško mi je da to krijem.
...ostale razloge ne mogu još da ti kažem jer ćeš me možda osuditi. 

Super je znati da nismo sami u suzama. 

Kulturni šok i "Ma imamo Skajp!"

Ovo je priča za sve znatiželjne i one koji se poistovjećuju sa iskustvom života u inostranstvu.   

"Možeš li mi reći nešto više o to kulturnom šoku i kako se on odvio u prvih par mjeseci tvog boravka u inostranstvu?", pitala me je.

Vrteći film do januara 2015. godine kada sam sletila u kanadsku snježnu oluju, shvatam da taj kulturni šok i dalje traje! Još uvijek se teško navikavam na megalomanske ulice i bulevare, ogromne udaljenosti između objekata, na 40 stepeni ispod nule i na 0.5dl "kafe" u papirnoj šolji.

Bilo mi je 19 godina kada sam počela da studiram na koledžu nedaleko od Toronta. Tu sam došla sa vizijom da ću neminovno nadjačati nostalgiju i sve izazve koje samostalan život nosi. "Ma imamo Skajp! Možemo se čuti i vidjeti bilo kada, besplatno", govorila sam. Kako su dani prolazili, shvatala sam da kulturni šok ne zaobilazi nikog. Male, svakodnevne stvari (ili njihov nedostatak) počele su da mi izazivaju nelagodu. Bilo je vrijeme da se suočim sa relnošću, ponovo poredam svoje prioriteta, uskladim očekivanja i drastično promijenim navike. Malo li je!

("Culture Shock", preuzeto sa http://goo.gl/mhHTPy)

Da bih vam najjednostavnije opisala o kakvim se promjenama radi, sastavila sam listu manjih šokova koji skupa čine taj tajanstveni, kulturni šok.

• Jedno odslušano predavanje bilo je dovoljno da shvatim koliko još treba da usavršavam svoj engleski, iako sam ga učila od šeste godine. Kuda Nikolina, tuda i rječnik. 

• Prestala sam da pušim. Svako ko je živio sa nekim porokom ili ovisnošću shvatiće težinu ove rečenice; od kutije dnevno do nikoreta, izgriženih noktiju, kokica, žvakica, bombona, slatkiša i panike. Ovo ne bih uspjela da me nisu podržali ljudi oko mene; hvala vam! U suprotnom bih jerovatno proglasila bankrot, jer jedna kutija košta najmanje $12. 

• U mom dnevniku iz tog doba stoji: "Nisam navikla da budem sama pa se osjećam usamljeno. Nisam navikla ni na život bez nekoga koga uvijek mogu pozvati. Navika mi je da se grlim sa ljudima, tu i tamo prespavam kraj nekog, a ne da sam 90% slobodnog vremena - sama." Tek sam ovdje shvatila koliko mi je bila važna porodica na koju sam uvijek mogla računati u Banjaluci. Jednom sam, sjećam se, pobjegla da prespavam kod babe jer je u našem stanu bila najezda noćnih leptira kojih se smrtno plašim. Bogu hvala, u Kanadi ih nema toliko; zaista ne znam gdje bih bježala. 

• "Hajmo na kafu! -Izvini, žurim!" Ovaj bih odgovor dobila u 95% slučajeva. Ljudi će vam reći da imaju obaveze, da treba da završe nabavku, da ih čekaju djeca u vrtiću, da je gužva u saobraćaju, da su naručeni kod doktora, zubara, specijaliste, konsultanta, pekara... Ili da su previše umorni za kafu jer su, zaboga, radili cijeli dan. Život je isplaniran do zadnjega, a spontanost je nepoznata imenica. U ovakvoj okolini nije mi bilo mrsko da redovno radim zadaću, volontiram i idem u teretanu; morala sam nečim da se zaokupim. 

• Kada nemam obaveze i ostanem kod kuće naspavana i prepuštena sebi, često budem tužna. Taj osjećaj se javi kada krenem da prevrćem po glavi svoje razloge, ciljeve i svrhe postojanja. Preispitujem svoje odluke i rasuđujem jesam li i koliko srećna i zadovoljna. Zbog ovoga je samoća rizična. Ako još dodam misli o ljudima na koje ne mogu da računam ovdje, shvatim da sam ustvari neshvaćeni samac prepušten sebi koji istražuje filozofiju života daleko od svog doma.

• Potresao me je uvid da više neću moći da pijem kafe vani i da pazarim svaki dan u pekari. To je zato što su kafići i pekare skupi, ali i rijetki van centra grada. Umjesto toga, u ruksaku bih uvijek imala flašu vode, knjigu, jabuku ili bananu, jer se znalo desiti da satima zaglavim u prevozu.

• Kada sam pošla u prodavnicu po jastuk i ćebe pješke, drugarica mi se od srca ismijala. Od jedne do druge autobuske stanice bez snijega se hoda 15ak minuta; prodavnica je tri stanice daleko. Zabezeknula sam se shvativši da je prevozno sredstvo neizbježno za svakodnevni život ovdje. Mjesečna karta za prevoz bila je nova stavka u mom budžetu; a kad smo već kod budžeta...

• Ako na flajeru piše $3.99, kako može da mi naplati $4.50?! Dobrodošli u monopol po mjeri korporacija: porez nije uračunat u istaknute cijene. Kao da one same nisu da se prepadneš, nego još dodaj 13% na sve što nije voće, povrće, hljeb, jaja i mlijeko (i tamponi od 2015. godine). Vodila sam bilješke o svakom potrošenom dolaru, jer sam morala da uštedim za školarinu, kiriju i hranu. Skoro godinu dana mi je bilo potrebno da se oslobodim straha i počnem da uživam u kupovini.

• Od malena sam učila da kuvam, i nikad mi to nije bilo mrsko. Ipak, uvijek je neko drugi vodio računa o hrani kod kuće. U Kanadi sam shvatila: ako ne skuvaš, nećeš ni pojesti. Znam da ovo djeluje jako prosto, ali ne zaboravite da dolazim iz grada u kojem je McDonalds zatvoren zbog konkurentskih pita ispod sača, roštiljnica i konoba. Ako ništa, u zamrzivaču je uvijek bilo sarme! Kuvanje je tako ušlo u moj planer kao nužna nedjeljna aktivnost.

• Šta su to asajnmenti, zar ćemo zaista glumiti i snimati video na faksu i kako to da se na času jede i pije - samo su neka od mojih pitanja u prvoj sedmici nastave. Obrazovni sistem je potpuno drugačiji nego kod nas. Procenti se skupljaju tokom cijele godine, projekti se rade van učionica, a profesori sa učenicima komuniciraju svakodnevno! Često bi nam ostavili brojeve svojih telefona da ih možemo pozvati u bilo kakvoj vanrednoj situaciji.  

Ova lista se nastavlja. Kulturni šok, kao što primjetite, nije poput obuke na novom radnom mjestu, da se odradi i zaboravi. On je trajan, prati nas i vreba onda kada ga najmanje očekujemo. Skajp je sjajno sredstvo, ali zagrljaji su nezamjenjivi. Kada mi je bilo teško, pisala sam dnevnik čije dijelove ću da podijelim sa vama:

(Zapis iz mog dnevnika, januar 2015. godine)

Po posjeti kući nakon prve godine života u Kanadi doživjela sam novo iznenađenje, ali o njemu ću pisati kasnije. Taj šok zaslužuje posebno poglavlje.

Vjerujem da sam vam ovim primjerima bar malo dočarala svoj život u inostranstvu. Ako imate slična iskustva, pitanja ili komentare na moje doživljaje, slobodno mi pišite ispod! 

Zašto pišem o životu?

Podugo se već bakćem mišlju da započnem sa pisajem bloga. Često pomislim kako bih neki doživljaj ili razmišljanje mogla da podijelim sa svijetom. Radeći svakodnevno sa ljudima, kako starijim tako i mlađim, shvatila sam da pričanje priča ima terapeutku snagu. Kada god saslušam nekog otvorenog srca i zatorenih usta, kao da vidim stijenu koja im se skotrlja sa leđa. I meni se to dešava; po nekad sve što je potrebno da se presaberem i smirim je prilika da popričam sa nekim - ili sa sobom.

Vjerujem da se ovo u knjigama naziva narativna terapija. Najveća prepeka u ovakvom pristupu je o što je mnogima od nas teško da otvoreno pokažemo soje sabe strane, a bez da se to prevori u bespomoćno kukanje i zapomaganje. Da bi se to izbjeglo, potrebne su snaga, hrabrost, motiv, predanost i vjera. Na žalost, skoro svi smo bili u situaciji kada je nešto od toga izostalo. Tada smo tražili razne načine da se izborimo sa raskorakom između našeg očekivanja i stvarnosti; najčešće bismo se zaokupili nečim (ili nekim) drugim dok ne skupimo sve ranije nabrojane stavke i suočimo se sa sobom.

Taj randevu nas neminovno čini ranjivima, jer se bavimo nečim čega se možda stidimo ili što nas plaši. Malo kome je ugodno strahovati da će biti odbačeni, neshvaćeni, proglašeni "fiozofima" koji samo palamude ili ' prepušteni sami sebi. Samoća je najzdravija hrana za dušu, a najora kazna za ego. U svijetu koji odgaja egoiste sebi važnije od zajednice, od naroda, malo ko će sebi dozvoliti rizik samovanja. Pametna glavo, zar ne vidiš - to ti je jedini način da učiš i da rasteš!

Pogledajte oko sebe: mediji, internet, reklamne kampanje i privremena zadovoljstva vrište iz svakog hodnika u lavirnitu zvanom život. Mnogi od nas su se izgubili. Kako i nećemo, kad u jednome danu do nas dođe više od 1000 poruka o tome šta treba da kupimo, imamo, probamo, priuštimo, uradimo... Pa i kamen bi već pomislio da nije dovoljno dobar, da nešto nije u redu sa njim i da mu je jedino rješenje kupovina novog Galaksija S36 ili Snikersa da utoli glad i opet bude svoj. Dragi kamenu, oprali su nam mozgove.

(preuzeto sa "Story of Stuff", https://goo.gl/HcIrLz ) 

Ubijeđena sam da su vjera i podrška ljudi oko nas ključni sastojci za ispunjene živote. Zbog toga želim da stvaramo svijet u kojem će se svako naći prostor da ispriča svoju priču bez straha i premišljanja. Dobrodošli!