Da li ste gledali Ljude u crnom?
Uvijek me je oduševljavao ovaj patent bljeskalice, štapića koji zabljesne i pobriše pamćenje ljudima bez naočala. Upamtite ovu alatku.
Vodim vas sada u jednu avanturu. Spremni? Idemo.
Sjetite se onih ljudi iz ovog života za koje ste pomislili da su vaše srodne duše. Mislite na vaše najbolje prijateje; na vaše mentore; na profesore na koje ste se ugledali. Prisjetite se onih sa kojima ste bili nerazdvojni. Ne zaboravite ljude koje ste sreli putujući i one koje ste za par dana poznavali bolje nego članove svoje porodice. Sjetite se onih koje ste poželjeli zagrliti, uzeti i ponijeti sa sobom kući samo da vam budu blizu; ljudi koje ste neobjašnjivo zavoljeli ili u koje ste se zaljubili. Mislite o onima čiji su vas pogledi očaravali i osmijesi sijali kao da bacaju svjetlo na vaše srce. Zaustavite se sa čitanjem i jasno vizualizirajte takve osobe.
Imate neke ljude na umu? Ili jednu osobu? Znate ko je to?
Odlično.
Zamislite sada energiju te osobe kako vam prilazi. Ona postoji, ali ne izgovara svoje ime i prezime. Osjećaji koje ona budi u vama su dovoljni prepoznate tu osobu; to je vaša srodna duša. On ili ona ne spominje svoju porodicu, svoje roditelje ili djecu; ne govori vam o svome poslu i hobijima; ne naglašava svoje obrazovanje, godine i vjeru. Ta osoba se pretvorila u sušto postojanje.
Oduševljeni ovom prilikom, vi toj osobi predlažete sljedeće.
"Pođi sa mnom. Idemo na vikend u grad u kojem nikad nismo bili. Tamo nas niko i ne poznaje. Idemo da zajedno istražujemo svijet; da slobodno plešemo po ulicama, šetamo po plažama, pijemo mirisne čajeve i jedemo najljepše kolače. Idemo da ležimo i posmatramo zvijezde, a onda zaspemo čvrsto zagrljeni. Da posmatramo izlaske i zalaske sunca držeći se za ruke. Da rame uz rame mi ćutimo. Idemo da okusimo slobodu i dozvolimo željama da se ostvare...
U nedjelju uveče, kada se vratimo, bljeskalica će nas bljesnuti. Ničega se nećemo sjećati. Za naše radosti niko neće znati."
Prilično sam sigurna da bi većina nas bez razmišljanja pristala. I većina onih koje ste zamislili ranije.
Ipak, okovali smo se da se ustručavamo, ganjamo iluziju života i propuštamo mu poentu. Nije dobar dan onaj kad vas niko ne naživcira. Dobar dan se mjeri po broju osmijeha, trajanju smjehotresa, jačini zagrljaja i količini bezuslovne pažnje. Ovo smo nekako zaboravili pa se sada plašimo osude ako počnemo da stršimo. Ne želimo da odgovaramo za svoje postupke čak i kada nas jasno vode do sreće, ljubavi i zadovoljstva.
Da li nam je neophodna bljeskalica da bismo se upustili u sreću?
Eto, razmislite o tome. Ako podstiče ljubav i uzrokuje sreću za mene je to dobra stvar, taman mi hiljade ljudi reklo da griješim.
U duhovnom svijetu nema greške.
Sve sa razlogom.
Mi sa razlogom.
I ljubavlju.
 |
| Scena iz filma "Ljudi u crnom" |
Uvijek me je oduševljavao ovaj patent bljeskalice, štapića koji zabljesne i pobriše pamćenje ljudima bez naočala. Upamtite ovu alatku.
Vodim vas sada u jednu avanturu. Spremni? Idemo.
Sjetite se onih ljudi iz ovog života za koje ste pomislili da su vaše srodne duše. Mislite na vaše najbolje prijateje; na vaše mentore; na profesore na koje ste se ugledali. Prisjetite se onih sa kojima ste bili nerazdvojni. Ne zaboravite ljude koje ste sreli putujući i one koje ste za par dana poznavali bolje nego članove svoje porodice. Sjetite se onih koje ste poželjeli zagrliti, uzeti i ponijeti sa sobom kući samo da vam budu blizu; ljudi koje ste neobjašnjivo zavoljeli ili u koje ste se zaljubili. Mislite o onima čiji su vas pogledi očaravali i osmijesi sijali kao da bacaju svjetlo na vaše srce. Zaustavite se sa čitanjem i jasno vizualizirajte takve osobe.
Imate neke ljude na umu? Ili jednu osobu? Znate ko je to?
Odlično.
Zamislite sada energiju te osobe kako vam prilazi. Ona postoji, ali ne izgovara svoje ime i prezime. Osjećaji koje ona budi u vama su dovoljni prepoznate tu osobu; to je vaša srodna duša. On ili ona ne spominje svoju porodicu, svoje roditelje ili djecu; ne govori vam o svome poslu i hobijima; ne naglašava svoje obrazovanje, godine i vjeru. Ta osoba se pretvorila u sušto postojanje.
Oduševljeni ovom prilikom, vi toj osobi predlažete sljedeće.
"Pođi sa mnom. Idemo na vikend u grad u kojem nikad nismo bili. Tamo nas niko i ne poznaje. Idemo da zajedno istražujemo svijet; da slobodno plešemo po ulicama, šetamo po plažama, pijemo mirisne čajeve i jedemo najljepše kolače. Idemo da ležimo i posmatramo zvijezde, a onda zaspemo čvrsto zagrljeni. Da posmatramo izlaske i zalaske sunca držeći se za ruke. Da rame uz rame mi ćutimo. Idemo da okusimo slobodu i dozvolimo željama da se ostvare...
U nedjelju uveče, kada se vratimo, bljeskalica će nas bljesnuti. Ničega se nećemo sjećati. Za naše radosti niko neće znati."
Prilično sam sigurna da bi većina nas bez razmišljanja pristala. I većina onih koje ste zamislili ranije.
Ipak, okovali smo se da se ustručavamo, ganjamo iluziju života i propuštamo mu poentu. Nije dobar dan onaj kad vas niko ne naživcira. Dobar dan se mjeri po broju osmijeha, trajanju smjehotresa, jačini zagrljaja i količini bezuslovne pažnje. Ovo smo nekako zaboravili pa se sada plašimo osude ako počnemo da stršimo. Ne želimo da odgovaramo za svoje postupke čak i kada nas jasno vode do sreće, ljubavi i zadovoljstva.
Da li nam je neophodna bljeskalica da bismo se upustili u sreću?
Eto, razmislite o tome. Ako podstiče ljubav i uzrokuje sreću za mene je to dobra stvar, taman mi hiljade ljudi reklo da griješim.
U duhovnom svijetu nema greške.
Sve sa razlogom.
Mi sa razlogom.
I ljubavlju.
No comments:
Post a Comment