Ko sam ja da si sudim?

Osvrnem se i porastem, okt. 2016.

Ostajemo ti i ja.

Naše duše razigrane u jesenjem povjetarcu što miriše na kesten.

Oči u oči sa strahom od samoće, vidim te.

U meni si.

Lepršaš.

Smijem ti se srdačno kao da si sad stigao s puta.

U tebe bježim, manja od makovog zrna, i krijem se.

Svemiru, sakrij me!

Nebo i postojanje, bezgranično bistvovanje u okeanu jedinstva.

Savršeni mir u iluziji nemira.

Ljubav u eteru majstorskih pojmova debakla zvanog romansa.

Stratosfera oko jezgra životnog doba.

Sadašnost u izmišljenoj istoriji takmičarskih era promijena.

Pjesma bez pjesme, korak bez koraka.

Kvantni skok u skokovitom kvantitetu frekvencija.

Struja u okeanu podzemnih krugova raja.

Zagrljaj zapamćen u nervima koji odumiru.

Osmijeh u košnjama pejzaža nijansi dobrovidnih.

Sivilo kroz naočale drugih.

Crna čokolada na vrhu i dnu jezika.

Ko sam ja da si sudim?


Nikolina Garača